Pjesme Hrvatskoj

Pjesme Hrvatskoj

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu došla je prije nekoliko mjeseci u posjed glasovite bilježnice Ivane Brlić-Mažuranić, pronađene u Zagrebu, u kojoj se između ostalih tekstova nalaze i pjesme koje je slavna književnica napisala u dobi od osme do trinaeste godine. U povodu rođendan Ivane Brlić Mažuranić (18. 4. 1874) donosimo nekoliko pjesama koje je autorica posvetila Hrvatskoj

Hrvatom

Oj Hrvati budite što ste bili

U svakom boju junaci čili

Obranite dom svoj mili

Satarite slavu sili

I podignuvši ponosito čelo

Iz sveg glasa zapjevajte smjelo:

Mi smo unuci slavnih pradjedova,

Slavske zemlje junačkih sinova,

Vazda spremni, njihove stope sliediti

Ha! Tudjinče dodjider nas biedit!

Pa ćeš vidit što Hrvatska može

Njeni sinci opet kad se slože!!!

Ivana Mažuranić.

Spjevano 1886.

***

Smrt, zavrte, izdajicam

Slava dičnim sokol-pticam

Sokoli Hrvati bili

Kamo ovi smjeli, čili

Nek se ore pjesma naša

Nek mam’ vlada sloga bratska

Nek s’ dušmani naših plaše

Vijek živila Hrvatska!

Dižite se svi Hrvati

Nek se svaki domu vrati

Dom svoj brani slavi

Svaki Hrvat pravi.

Ivana Mažuranić, 1887.

Hrvatska

Tko nepozna onaj kraj

Što ga plode Sava, Drava

Koj je nama svima raj

Svima nama sreća prava?

Tko nepozna one strane

Gdje je vjera kano kamen

Gdje na Kleku šume grane

Gdje su srdca kano plamen?

Tko nepozna one ravne

Gdje se Osiek bičli grad

Gdje su duše vazda spremne

Viknut; na oružje sad!?

Tko nepozna zemlje one

Što ih sinje more plaze

Niko srdce gdje ne klone

Gdje uviek harno skače?

Tko nepozna majku milu

Svakom svojom viernom sinu

U njenu nježnom krilu

Bolna srdca odpočinu?

Ah’ ime puno je milota

Hrvatska je zemlja otca!!!

Ivana Mažuranić, 1887.

***

Krasna li si zviezdo

Domovine moje

Kako milo trepte

Zlatne zrake tvoje

Ali tužna zviezdo

Oblak te sad krije

Pa te dugo, dugo

Nitko vidio nije

Ha i raduj se brate

Oblaka već nije

A svjetle nam zviezde

Ljepše je no prije

I svjetliji su traci

Krune njene mile

Slavnije se kaže

Čas tmine što s krile

Čim je s tebe zviezdo

Oj nestalo tmine

Druga tebi bližnja

Mahom s neba sune

Tvoja nij’ no za čas

Potamnila slava

Al ona je pala

Traže je… badava

Ivana Mažuranić, 1882

***

Hoćeš li se zabaviti i naužiti krasnih uzgleda, podji na Medvedgrad. One stare zidine pričinjaju ti se kao da su još čitav grad. Tamo u onih zidina prikazuje ti mašta crnu kraljicu. Dostojanstveno i samovoljno držanje, zapoviedajući pogled, sve to pokazuje oholu ženu. Pred njom čini ti se da kleči strepeći skup sluga.

Najednom ta slika izčezne. Čuo se nekakav krik. Iz njeg ti mašta izvadja cielu pripoviest: osamljen sužanj sjedi u tamnici, pa jadikuje. Bijaše njekoč hrabar vitez, sada je rob. On koj je njekoč živio u takvoj razkoši, živi sada, prikovan na stienu o kruhu i vodi. A što ti je izvelo svu tu priču? Ništa nego kreštanje grabežljivaca, koji gnijezde u tih zidinah.

Sada si prispio na vrhunac. Izgled te ushićuje. Krasota! Polja, livade, sela, gradovi, sve se to u divnom skladu sliedi. Brežuljci su simo, tamo kao razbacani. Sa skoro svakog bieli se crkvica. Potoci se žubore i vijugaju, sad izčezavaju za kojom šumicom, pa se opet pokazuju. Voda se bliešti da je težko u nju pogledati. Obzor je nazubljen visokim gorama, a nebo čisto ko ribje oko. Veselo proljetno sunce stoji u divnom kontrastu sa mrkim i žalosnim ruševinama, koje kao da ti pričaju nekadašnju slavu Medvedgrada. Krasote li.

Iv. Maž. 1887.