Neologizmi totalitarizma

Neologizmi totalitarizma

Victor Klemperer, LTI, prev. Dubravko Torjanac, Disput, Zagreb, 2007.

Tema ove knjige neobična naslova jezik je Trećeg Reicha od uspostave 1933. do raspada 1945, čime autor vrlo precizno naglašava filološki interpretacijski obzor kojega se dosljedno drži tijekom svih tristotinjak stranica. Klemperer je njemački Židov koji je uspio preživjeti nacističke strahote i pritom marno bilježiti lingvističke permutacije koje je njemački jezik doživio u tom presudnom povijesnom razdoblju: LTI zapravo označava jezik Trećeg Carstva (lingua Tertii Imperii), kojim se želi ukazati kako govor određene društvene skupine postaje narodni jezik, dramatično metastazirajući do neslućenih razmjera da bi u konačnici ovladao svim diskurzivnim praksama života. Dakle, autor ponajprije analizira svakodnevnu jezičnu praksu i govorne propagandne instrumente kojima je nacistički režim ideologizirao jezik i govor. Klemperer, unatoč tešku položaju i svakodnevnom strahu za vlastiti život, pokazuje veliku analitičku konciznost pri proučavanju lingvističke prakse te predstavlja istinski primjer disciplinarne strogosti u vremenima kad je trebalo sačuvati živu glavu umjesto bavljenja nekim, uvjetno rečeno, akademskim pitanjima. Njegova je knjiga živopisno, a ne tek akademsko štivo i prepuna je primjera ondašnje obuzetosti jezikom koji opsjeda čak i nakon što je rat završio: istinska poslijeratna denacifikacija trebala se sastojati i od čišćenja jezika od sveprisutnih ideologema. Uprava to ustrajno sveprožimanje jezika čini toliko jezivim: moć LTI sastoji se u »beskrupuloznom miješanju heterogenih stilskih elemenata, u miješanju učenog i pučkog stila govorenja, od racionalnosti do proročkog patosa«.

Primjera za to ima vrlo mnogo. Klemperer analizira imena i njihovu učestalost, zatim neobično velik broj kratica (i sâm naslov knjige duhovito se referira na takvu pošast), promjenu smisla interpunkcija (točke-zareza, navodnika, brojnih uskličnika), učestalost tehničkih izraza, neologizama, koji su obilježje svakoga totalitarnog režima, potom analizira kult brojeva i sklonost superlativima, dakle u cjelini proučava svakidašnje govorne navike u svim slojevima stanovništva, od piljarica i fizičkih radnika do sveučilišnih profesora. LTI je za Klemperera ponajprije govor vjere, fanatizma, govor koji neobično slikovito odražava promjene u mentalitetu i društvenim odnosima čineći to u obliku dnevničkih bilješki te tvoreći realistično štivo iznimne dokumentarne vrijednosti. Posebno su pogođene njegove analize uporabe riječi poput Aktion, Sturm, Reich, Endlösung, Fanatismus, Kadaververwertung ili Staatsakt, čije se značenje temeljno mijenja unutar deset godina koje autor proučava, tako da njegova interpretacija na nekim mjestima nalikuje čak i filozofskoj (primjerice u poglavlju o odžidovljenju (entjuden) i ariziranju (arisieren)). LTI je zapis o govornoj praksi u teškom vremenu koji je sastavio pedantni lingvist s darom za pojedinosti, i u tome je vrlina knjige. Njezina je slabost uglavnom nedostatak metodološke sustavnosti i česte redundancije, što se dijelom može pripisati kontekstu u kojem je nastajala (tomu treba pridodati i izvrstan i stručan prijevod, ali s gomilom nepotrebnih bilješki). Iz današnje perspektive, kad nas ponajprije zanima psihoanalitička analiza glasa i govora, i kad smo već preboljeli deridijanske, poststrukturalističke i ine analize jezičnih praksi kao i gomilu studija o nasilju jezika kao takva, Klempererova knjiga ne nudi nam neki osobiti interpretacijski novitet, ali je svakako treba pročitati kao dokumentarno svjedočanstvo o vremenu u kojem su jezične prakse bile sastavni dio svakidašnje totalitarne indoktrinacije.

Tonči Valentić