Neobičan suživot

Neobičan suživot

Tiana Vukić Stjelja, Ima me. Poetproza, »Nova Istra«, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, 2008.

Knjiga Ima me Tiane Vukić Stjelja s naznakom poetproza neobična je simbioza poetskog razmišljanja i intimnih proznih zapisa. Podijeljena u sedam isto tako neobičnih ciklusa (kadrovi iz busa, oči su molile, london – pjesme, oscar wilde story ili dublin u nama, odlučila sam progovoriti, plavo zvono na jarbolu, u utrobi kipuća voda) donosi pregršt promišljenih zapažanja o varijacijama koje život čine, o preobrazbama svakidašnjice u samosvojnoj vizuri autorice koja nam na način filmaša otkriva pukotine u životu. U prvom ciklusu, kadrovi iz busa, autorica nam se predstavlja kao svojevrsna klap-gerla bilježeći osamnaest kadrova, pjesama, vizualizirajući pokrete, lica, raspoloženja:

zavidim djevojkama koje se sklupčaju, izvrnu

na bok, dignu noge na hvatište drugog sjedala,

stave majicu pod glavu i spavaju. istina,

pokušala sam nekoliko puta. meni treba deset

sjedala.

(klap, osamnaesti kadar, prvi put)

Drugi ciklus, oči su molile, naglašava i u naslovima poetskog zapisivanja (pogled 1, pogled 2, pogled 3…) vizibilnu težnju mlade autorice da optičke dojmove prenese na čitatelja:

oči su molile prsti se sklapali strah mu kapao

u znoju lijepile se šake oči su molile, grlilo srce

potporu

(pogled 4)

Tako ćemo u ciklusu plavo zvono na jarbolu iščitati sedam poetskih proza pod istim naslovom bez naslova, a svaki je naslov obogaćen izborom riječi koje tu zamišljenu vizuru upotpunjuju i akustički i olfaktivno:

ispod stabla netom prije no što će procvasti

prvi još neplod mlakim me rukama obujmi

u proljeće sladak miris latica bijelih titra oko

glave osjetim i izdaleka kroz zatvorena vrata,

spuštene škure

U posljednjem ciklusu, u utrobi kipuća voda, to reduciranje naslova svedeno je na drugo slovo abecede i brojeve (od B1 do B12) kao da su naslovi balast, riječju, suvišni za puninu vizure koju nam autorica daruje:

zelena plastika, kad gledaš prema suncu, čini

se, glava veća od tvoje, crn si do pola, ruke ne

vidim, ramena da. bijelo, crne kockice na tlu

ljeti hlade stopala.

(B10)

Valja ipak naglasiti da ova poetsko-prozna nadahnuća nisu ono što bismo mogli nazvati mladenačkom, no u isto vrijeme i razumljivom željom da se bude posebnim, nesvakidašnjim, da se tako privuče čitateljeva pozornost. Naime, u ovim poetiziranim prozama autorica je svekoliko angažirana, ona zrelo promišlja o svijetu oko sebe i nedvosmisleno izriče svoje viđenje istine. U ciklusu odlučila sam progovoriti Tiana će jezgrovito, lapidarno izreći svoju oduhovljenost:

ne bih toliko mislila spasila bih svoje misli,

ne bih toliko pitala spasila bih onoga

koji odgovara, ne bih toliko patila bilo bi

jednostavno

(istina)

Tiana Vukić Stjelja doista ima u zbirci Ima me. Ona zna i iznenaditi ironijskim odmakom. Tako ćemo u ciklusu london – pjesme pronaći izvrsno osmišljene poetproze poput želi paukove, jezik, nožni prsti, šape. Osebujnim izborom riječi i duhovitim kontrapunktima ističu se šape. I one su potvrda nedvojbene darovitosti.

Ljerka Car Matutinović