Na mala vrata

Na mala vrata

Igran u jednom dahu, Idiot redatelja Ivana Plazibata i dramaturginje Lane Šarić predstava je koja ni za tren ne gubi pozornost zahvalne mlade publike

Između dva rata s adaptatorom i redateljem Titom Strozzijem, poslije ponajviše s Božidarem Violićem F. M. Dostojevski postao je jedan od stupova hrvatskoga dramskoga repertora, važno ime u stvaralaštvu mnogih velikih glumaca. Jedini dramski pisac bez ijednoga napisanoga dramskoga teksta iznimno je mnogo igran na velikim pozornicama pred punim gledalištima, jamačno ne samo zato što se tragom Mihaila Bahtina sve više spoznavalo dijaloški karakter njegova djela nego i zbog toga što se prešutno putem religioznosti Dostojevskoga moglo iskazati i svojevrstan prešutni otpor vladajućim ideologijama. Mnogo prije Brata Aljoše prema Braći Karamazovima, vrhunske predstave redatelja Anatolija Efrosa, dakako, s različitih dosega, ali srodnih težnja, u Zagrebu su dvojica mladih redatelja na pozornici Hrvatskoga narodnoga kazališta, za intendanta Vlatka Pavletića, zajedno postavili vlastitu adaptaciju Idiota, predstavu koja je sva bila – u znaku križa. Uzgred su Božidar Violić i Georgij Paro u intervjuima uoči premijere izjavljivali »kako zajedno imaju tek 57 godina, pa se nadaju da je to dovoljno za jednog zrelog Idiota«. U glavnoj ulozi nastupio je Špiro Guberina. Bilo je zatim više sve uspješnijih predstava prema djelima Dostojevskoga (primjerice Zločin i kazna u Zagrebu sa Stevom Krnjajićem kao Raskoljnikovim, u Varaždinu to je bilo otkriće dotad nepoznata, mladoga Ljubomira Kerekeša). Danas bismo, da nema slovenske dosljednosti (u osamdesetima gostovali su u Zagrebu iz Ljubljane s Bjesovima u režiji Dušana Jovanovića, nedavno s Idiotom u režiji Mile Koruna) mogli reći da je nakon društvenih promjena Dostojevski iščezao s pozornica.

U Zagrebu iznenada na najmanjoj sceni najmanjega kazališta vraćaju ga mladi, dramatizatorica romana Lana Šarić i redatelj Ivan Plazibat. Opet su izabrali Idiota. Violić i Paro odbili su 1960. na drugim pozornicama, odnosno u Beogradu, već iskušanu adaptaciju s motivacijom da je u njezinu središtu lik Nastasje Filipovne, dok njih zanima Knez Miškin. I kazališna cedulja nove, ovaj put komorne, intimističke predstave u Teatru &TD kaže da je drama prikazana iz vizure Kneza Miškina, no iz predstave se to baš i ne vidi. Sve četvero središnjih, uz petoga koji je uz to još i propovjedač, u ovoj posve reduciranoj inačici jedinih likova čine se jednako važnima. Miškinovu vizuru zastupa možda scenografija Igora Pauške, toliko vedra i ljupka da bismo u njoj prije očekivali neki komad Oscara Wildea nego Dostojevskoga. Koliko je svijet idiota u razdoblju između dva napada bolesti u romanu obasjan vedrinom, toliko je ozračje oko Rogožina i Nastasje Filipovne paklenski mračno. Filmski i kazališni redatelj Andrzej Wajda za svoju scensku inačicu ovoga djela, koja je također gostovala u nas, igrana u posve zamračenom komornom prostoru, nije ni trebao glumicu. Dvojica sjajnih poljskih glumaca, u ulogama takmaca za njezinu ljubav, njezina branitelja i njezina ubojice, koji se bratime nakon svega, izveli su kao dramu znameniti prizor romana u kojem u predvorju Nastasjina odra razgovaraju o temeljnim pitanjima ovoga svijeta.

U režiji Ivana Plazibata vrhunac drame dosegnut je na početku. Prizor u vlaku odisao je neopisivom svježinom; bljedunjavi, inozemni, da ne kažemo izvanzemaljski Knez Miškin Luke Dragića i siloviti po svemu od kostima do držanja izrazito ruski Rogožin izvrsnoga Filipa Juričića, zajedno s brbljavim Lebedevom Nikše Butijera predstavili su se u jarkom svjetlu uzajamna prepoznavanja. Predstava olujna tempa usredotočila se isključivo na ljubavnu dramu i uspjela je uprizoriti vrlo pregledno, nastojeći prodornom igrom četvero glumaca nadomjestiti sav kontekst društvenoga okruženja, okupljanja u salonima, čudnovata djelovanja Miškinove iskrenosti i dobrote. Dostojevski se u svojim pismima iz Švicarske, gdje je na oporavku od svome junaku srodne bolesti s mnogo autobiografskih crta pisao Idiota, žalio kako je, »osobito u današnje vrijeme«, najteže od svega ostvariti lik potpuno lijepa čovjeka, dodajmo: Kristova osebujna dvojnika. Ni Luki Dragiću to nije najbolje uspjelo, osim u pojedinim prizorima, primjerice kada samo mimikom pokaže u kratkom trenu Miškinovu zloslutnu vidovitost i strah pred onim što će uslijediti. Ženski su likovi u Dostojevskoga manje samostalni od muških koji se u njima ogledaju. Franka Klarić kao Aglaja, živahna, gorda djevojka na pragu života, dala je kratke samostalne fragmente od razigranosti pune nade do ranjena ponosa i bijega. Nataša Dangubić kao Nastasja, koja se u sebi već oprašta od života i plaši toga, studiozno se trudi predočiti cjelovit raspon toga nedokučiva lika, s najviše uspjeha u prizoru izravna sukoba s Aglajom. Za relativnu uravnoteženost cijele ubrzane, uzbudljive predstave zaslužan je Nikša Butijer s dvjema manjim ulogama i blago ironičnim propovjedačkim obraćanjem publici. Križići razmijenjeni među prijateljima posve su mali, nevažni, no u presjeku trenutka u kojem se silovito odvija drama sve je jasnije izražena bezizglednost sukoba između nemoćna Miškinova mirotvorstva i nezaustavive žudnje sa samouništenjem sve troje ostalih u ljubavnom četverokutu. Igrana u jednom dahu, predstava ni za tren ne gubi pozornost zahvalne mlade publike.

Marija Grgičević