MORALIZATORSKA KONSTANTA

MORALIZATORSKA KONSTANTA

Potencijalno intrigantna tema svela se na još jedan predvidivi tinejdžerski film, u kojem je od njegovih najeksploatiranijih stereotipa ostao tek debeljko s naočalama

Cijeli opus australskoga filmaša s holivudskom adresom Roberta Luketica svodi se na jasnu igru slika. Njegov je imaginarij poput slamke uronjene u emotivni frape života. On bi u isti mah htio biti i Blake Edwards i Stanley Donen, a da pritom ne iznevjeri tinejdžere, koji ostaju njegova najvjernija ciljana publika i koji preferiraju neke druge autorske idole i režime slike. Ono što se u njegovim razmišljanjima o temi američkog sna može staviti pod zajednički nazivnik svodi se na vječnu igru maski i Harvard kao njegovo omiljeno filmsko mjesto. U debitantskom kratkišu Titsiana Booberini imamo ružno pače na odjelu kozmetike u supermarketu koje želi biti lijepo, pa maska postaje šminka, ali i šareni svijet mjuzikla. U Plavuši s Harvarda već sama pojava njegove Barbike koja uranja u harvardski šik funkcionira kao neka vrsta mask(ar)e. A u 21, čiji numerički naslov označava junakovu dob premda se u njemu krije i jedan od naziva za ajnc, maska se rabi u klasičnoj igri prerušavanja, iako je ciljana skupina kojoj se obraća redatelj još mlađa, pa bi filmu bolje odgovarao naslov 13, barem po publici koja je naoružana kokicama zauzela moj red i jako se dosađivala u najefektnijim sekvencama u kojima se objašnjavaju složene tehnike brojenja karata i tjelesni signali, ali je zato uživala u dinamici same igre, kad Luketicevi gikovi prerušeni sjednu za kartaški stol, iako su im maske ŕ la Alias toliko uočljive da bi i zaštitar kojem je dioptrija oslabila od silna buljenja u zaslone videonadzora mogao shvatiti da se za tim stolom zbivaju sumnjive stvari. Kao da su ti geniji pokušali učiniti sve da bi ih uhvatili.

Već sam naslov suludoga non-fictiona Bena Mezricha koji je adaptirao Luketic (Bringing Down the House: The Inside Story of Six M.I.T. Students Who Took Vegas For Millions) ujedno pokazuje o čemu je u filmu riječ. Protagonist je izvrsni student na M.I.T.-u, koji s gikovskom sektom predvođenom njihovim profesorom odluči opelješiti kasino u Las Vegasu kako bi došao do novca za plaćanje skupe školarine na Harvardu. A Harvard im je tek jedna od jakih karata za veliku igru u Googleu, kojem svi toliko teže kao najvećem i često nedostižnom vrhuncu karijere. No, redateljev transfer Mezricheva non-fictiona u igranofilmski medij, koji se trudi biti jako cool, posve je imun na napetost književnoga predloška i impregniran je videospotovskom estetikom (nepodnošljivi slow motioni, histerični CSI-rezovi u napadu igre). Potencijalno intrigantna tema svela se dakle na još jedan predvidivi tinejdžerski film, u kojem je od njegovih najeksploatiranijih stereotipa ostao tek debeljko s naočalama.

Iako profesor u filmu navodi da u obzir uvijek dolaze promjenjive varijable, Luketicev postupak nije se odmaknuo od moralizatorske konstante koja pomno slijedi holivudske mehanizme. Životna lekcija ne može biti plošnija: prijateljstvo ima veću cijenu od sama novca, junakovo iskupljenje uračunato. To naglašava i simbolika stihova Rolling Stonesa u odjavnoj špici (»You can’t always get what you want«). Nova mlada zvijezda u usponu Jim Sturgess tek je još jedan u nizu ljepuškastih momaka koje Hollywood izbacuje na pokretnoj traci. A Kevin Spacey iz filma u film tone sve dublje klonirajući jedan te isti balzamirani lik koji se mahom ne odvaja od školske ploče, pa još tamo negdje od Singerova Keysera Sozea i Fincherova psihopata iz Sedmice nije odigrao ulogu za pamćenje. Zato Luketicev komad ostaje tek jedan u nizu uniformiranih filmića kakvima nas lančano bombardira Cinestar, plastičan poput pločica na torzu Matthewa McConaugheya koji nam se ukazuje u susjednoj dvorani. Za ajnc je rezervirana dvorana s poker-automatima, nekoliko koraka udaljena od automata za kokice.

Dragan Rubeša