Moj prijatelj strah

Moj prijatelj strah

Baukač je predstava koja male gledatelje naprosto vuče u aktivan dijalog i glasno komentiranje viđenog na sceni, sprijateljujući ih tako s njihovim često najvećim neprijateljem, strahom

Svatko se od nas u dječjoj dobi našao sam kod kuće i u strahu od samoće koji je osjetio velikim očima vidio ili čuo nešto što zapravo ne postoji. Neobjašnjivo lepršanje zastora, čudni tupi koraci koji nam se približavaju, stvari za koje smo sigurni da smo ih ostavili na jednom mjestu neobjašnjivo se pojave na nekom drugom... Niz slučajnosti ili možda ipak nije? Ako je vjerovati novoj predstavi u Kazalištu Mala scena iza svega toga stoji Baukač, neobično biće koje uživa u tome da plaši djecu. Sjetimo li se, pak, bajki, neiscrpna vrela koje hrani dječju maštu, i mnogobrojnih čudovišnih bića, vještica i čarobnjaka koji u njima žive, čini se da i djeca uživaju u strahu, ili bolje rečeno u tome da ga pobijede, jer sa svakom tom pobjedom nešto nauče na putu odrastanja.

Upravo je strah (kako stoji i u podnaslovu) glavna tema o kojoj progovara nova predstava Ivice Šimića. Šimićevu ideju dramatizirao je mladi Ivor Martinić, koji, bez mnogo riječi, dočarava lako prepoznatljive situacije, a urnebesni tour de force susreti su Crvenkapice i vuka, Snjeguljice i maćehe prerušene u staricu te poglavito onaj Marice i vještice. Uistinu sjajno osuvremenjivanje triju bajki braće Grimm koje, kao i predstava, govore o sličnim problemima.

Baukač je razigran (scenski pokret Larisa Lipovac), a i scenografski su elementi (Dinka Jeričević je sa četiri stalka s odjećom slikovito dočarava omiljeno boravište čudovišta iz ormara) povremeno zaplesali na glazbu Alena Kraljića u rukama izvođača odjevenih u jednostavne, svakodnevne, a kada je potrebno i maštovite kostime Mice Zagorec.

Anastasija Jankovska kao znatiželjna, brbljava djevojčica Ana te Tomislav Krstanović kao Baukač, utjelovljenje svih njezinih strahova, ali, nakon upoznavanja, i njezin dobar prijatelj svježa su glumačka lica (studentica četvrte godine i apsolvent ADU), čija glumačka koncentracija i pomno osluškivanje bila dječje publike daje znatan prinos konačnom rezultatu – predstavi koja male gledatelje naprosto vuče u aktivan dijalog i glasno komentiranje viđenog na sceni, sprijateljujući ih tako s njihovim često najvećim neprijateljem, strahom.

Goran Ivanišević