METAFIZIČKI RAZGOVOR

METAFIZIČKI RAZGOVOR

O da sam... . Hrvatski pjesnici 20. stoljeća, priredio Mladen Machiedo, DHK, Zagreb, 2007.

Moj prvi susret s profesorom talijanistike (u nas i u svijetu, napose u njegovoj slatkogorkoj Italiji), teoretičarem, esejistom, antologičarem i pjesnikom, dogodio se posredovanjem našeg zajedničkog prijatelja – Leonarda da Vincija. Ime i znamen neizrecivoga počelo nas je vezivati i prije no što smo se uistinu sreli. Spajajući tekstove vrhunskog slikara u zbirku nazvanu Quadrifolium, Mladen Machiedo Leonardove je daške poezije, pretakao u tiha i prepoznatljiva mjesta osjetilnog i senzualnog u mislima, u spoznavanju nakon promatranja, pokazujući kako je prevoditeljeva moć viđenja u trenucima sasvim duhovna, bestjelesna, nevidljiva, a opet toliko zorna da se poželi iscrtati viđeno, ali i ispisati riječima nešto što je opet možda jedino Leonardo znao iskazati slikom, kistom, kompozicijom, sfumatom, perspektivom. Paradoksalno je da su u većini Leonardovi fragmenti nesentimentalni, odnosno nije odmah uočljiva emotivnost teksta, skrivena u mudrosti, opojnoj jednostavnoj spoznajnosti, kada npr. Leonardo kaže:

Svako naše poznavanje započinje osjećajima.

Quadrifolium prevoditelj učvršćuje strukturom: zbirka sadrži četiri odvojena lista spojena u nevidljivu središtu (Metoda. / Obris poetike./ Primjeri. Otkrića i vizije / Etika), tako da ju je uistinu moguće nacrtati kao savršenu simetriju četverolista, čije je središte nevidljivo jer ono promatra samo sebe. U drugoj knjizi o istom autoru: Leonardo da Vinci i poezija (1981), Machiedo na dvjestotinjak stranica pokazuje i dokazuje kulturološko čudo, toliko poticajno i iznenađujuće za naš duha i intelekta gladan književni prostor – da je knjiga gotovo istog časa zaboravljena! Slabo poznavanje Leonarda književnika očigledno u našem sagledavanju ne bi spasio ni kakav davinčijevski Don Quijote, da je ikada napisan. U knjizi koju smatram remek-djelom, Mladen Machiedo graduativno je ponudio odvojeno viđenje: Leonarda i pjesme, pjesme i Leonarda, krenuvši od začudnosti već sama rukopisa u kojem je prozni fragment (često dopunjen crtežom!) proklizao do pjesničkog izrijeka, slijedom otkrivanja poetskih znakova: eufonije, semantičkog rimovanja, produbljenog kolaža, teksta-rebusa, oniričkih simbola i misli-slika.

Nužan mi je bio ovakav uvod u predstavljanje jedne posve drukčije knjige, premda je ona itekako u vezi s Italijom, a jasno i uvijek dašcima poezije (soffi di poesia) koje ćemo naći i u Machiedovim knjigama koje izričito o poeziji ne govore. Svojevrstan dualizam jastva, koji je u Machieda prisutan na više razina – postaje izričit u ovoj knjizi kada već u uvodu autor kaže kako svoje pjesnike čuje dvosmjerno, kako izvorno, tako i u vlastitim prijevodima na talijanski (u istoimenoj knjizi izašloj u Italiji šest mjeseci prije). Knjiga se dakle naknadno vratila u izvornu sferu, pokazujući nam neobičan izbor hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća, tek neznatno proširen onim koji je Mladen Machiedo namijenio Italiji. Alibi, kako sam kaže, ovoga izbora, Calvinova je rečenica, moto iz uvodne riječi autora: »Na živima se, u književnosti, loše radi. Kako možeš prosuđivati nekog živog?«; tako u prvom dijelu (knjiga je označena brojem jedan iza kojeg će uslijediti i drugi dio) autor odabire dvadeset i dva pjesnika koji više nisu među nama. »Spajam s pokojnima tu tanku crtu strpljivo promicanog modernizma«, kaže autor, dajući o pjesnicima uvodne flash-napomene, neke povezujući sa susjedima, primjerice Krležu s Michelangelom, Marinettijem, Papinijem, ili pak Šimića s Ungarettijem, Cardarellijem, ali dakako i s drugim nacionalno-poetičkim kontekstima. U Ivaniševića uz generacijskog Ungarettija tu su Lorca i Eluard, uz Severa Majakovski, Hlebnikov, Čapek.

Preuzimajući svojevrstan autorski sižejni ključ, služeći se njegovim kvadrifolijumaškim načelom, onako kako je on naznačio kvadraturu kruga u da Vincija (a danas nam je posve jasno da da Vincijev kod otkriva neotkriveno), primjenjujem četiri postupka pri analizi ove antologije: Metoda. / Obris poetike. / Primjeri. Otkrića i vizije / Etika), opravdavajući se samom (metafizičkom) metodom koja želi obuhvatiti unutrašnju liniju povezivosti za pjesnike koji više nisu među nama, a opet su tu. Okvir čini trojka koja određuje početak i kraj, u središtu su četiri četvorke, kvadrata koji će zajedno zaokružiti kvadraturu antologijskoga kruga. Machiedo započinje izborom poezije Nazora, Ujevića i Andrića, a tako već slutimo obrise moguće unutrašnje poetike knjige, srčiku antologije u cjelini. Primjenom trećega ključa navodim primjer, otkriće i viziju posredovanjem savršene, a malo znane Tinove pjesme:

AGNI

Moje je tijelo lomača koju je upalila moja duša. Dani su moji izbrojeni; satovi će moji brzo proći, meso se troši, živci izjedaju, vatra mojih misli prelazi u pepeo.

Ja ću izgorjeti! Ja ću izdahnuti mlad: jednoga ranoga jutra, ne dočekavši podneva. Minut ću kao kratki požar, kao žižak ulja, sjaj munje, let meteora. Ali ću biti radostan da plamsam I da buktim kao krijes nad gorama, kao sunce usred neba:

Smrtnik će izgorjeti veseo, ako bude mogao zasjati.

Prvi kvadrat čine Krleža, Dora Pfanova, A. B. Šimić i Sida Košutić, a primjer je tek za ilustraciju početak Šimićeve antologijske pjesme Ljubav: »Zgasnuli smo žutu lampu / Plavi plašt je pao oko tvoga tijela...« Slijedi središnjica: Cesarić do kozmičkoga Šopa, svojevrsnog epicentra antologije (čiju je zasebnu antologiju Machiedo već objavio u Rimu, prošireno i u časopisu »Bridge«), uz kojega su Ivanišević i Vučetić. Šopove Kućice u svemiru lebde u antologijskom krugu, bezvremene, gotovo savršene. U trećem kvadratu: Viktor Vida, Mak Dizdar, Jure Kaštelan i Boro Pavlović, primjer je nedovoljno proučen i zanemaren, veliki pjesnik Kaštelan, sada s cijelom pjesmom od svega jednog stiha:

AUTOKRITIKA

Morao bih govoriti o sebi

dok u posljednjem četverolistu: Vlado Gotovac, Ivan Slamnig, Dubravko Ivančan i Antun Šoljan – prvi ostaje prvi, posebno ako primijenim četvrtu odrednicu Quadrifoliuma, a to je Etika, kojoj pridodajem važnu Machiedovu riječ – subjekt, budući da je Mladen Machiedo svoju životnu antologiju Zrakasti subjekt, antologiju talijanskih pjesnika 20. stoljeća, rasporedio i strukturirao prema izvanrednoj ideji dinamičke uloge pjesničkog subjekta, potpuno oslobođen zacrtanih establišmenta, ali, dakako, shvaćajući taj subjekt kao ontološko i poetičko pitanje. Etički subjekt, dakako i pjesnički, podupirem samo uvodnim stihovima Gotovčeve pjesme: »Ušutkajte pjesnika, i bit će manje riječi među nama... «

Namjera je ove knjige, hrvatske, pokazati kako je naša poezija pokazana Talijanima, »u toj labilnoj ravnoteži visećih mostova – prema Drugom« (Machiedo), ali ona je nadišla tu namjenu. Mislim da i nama pokazuje kako možda i bez najvećih (da je rađena tren poslije, tu bi sada bili i Tadijanović i Mihalić) živućih, Hrvatska ima izvanrednu, čudesnu poeziju. Dualizam jastva o kojem je uvodno bila riječ odnosi se, kako na autora knjige, tako i na našeg zajedničkog prijatelja, Leonarda. Leonardov je promatrač bučan, a pjesnik tih, gotovo nijem. Istodobno: Machiedov je promatrač, antologičar, bučan, ali on u njemu ne može zatomiti pjesnika, koji tiho, gotovo nijemo u ovaj izbor unosi tu drugu realnost, zapravo zrcalo u kojem se ogleda umno i emotivno univerzalno biće pjesnika, ono koje njegovu izboru daje onaj osnovni i duboko osoban ton, a time i autentičnost.

Antologiju zatvaraju Tonči Petrasov Marović, Josip Sever i Hrvoje Pejaković. Moram priznati da je Hrvoje Pejaković, najmlađi autor u ovoj antologiji, zapravo trenutno moj prvi autor najmlađe generacije hrvatske poezije, a po nekim poetičkim osobinama još u kritici nenaznačenima, najvažniji autor antologije u cjelini. Na ovom poetičkom mjestu zaboravljam Talijane i prvobitnu namjenu knjige Mladena Machieda, te se nadam da će, prije svega, ponovno objaviti svog Leonarda, ali i autorsku antologiju suvremene hrvatske poezije. Naime, u Zrakastom subjektu Mladen Machiedo govori o kriterijima kojima se uspostavljaju antologije, te vrlo nenametljivo, ali po mom mišljenju iznimno važno, objašnjava kako se književnost dvostruko ustrojava kao izraz i kao odnos, na onoj nevidljivoj (između ostaloga i tradicionalnoj) niti pretpostavljivoga pjesničkog genija. To je ta međica, taj rub na kojem prepoznajem Hrvojevu poeziju, kada u njoj jednako šume Ujević, Borges, Šop, Šimić, Kafka i Dragojević, nespojivi osim u takvu jednom glasu, glasu koji govoreći o nježnosti govori i o okrutnosti, rasitnjava i raslojava stanja, ne samo svoja nego i naša, ako znamo biti uronjeni u čudesne labirinte svih svojih postojanja i značenja, svojih uzleta i padova, nade i očaja, a posebno one rubne stazice-stanja kada više nije moguće odrediti jesmo li u pojavnom ili pojmovnom odnosu. Niti u jednog hrvatskog pjesnika, usputno napominjući prevažnost oblika pjesme, ne nalazim takvu prisutnost stvarna govora u pjesmi, obraćanja, a da pjesma ostaje pjesma, s druge strane potpuno nestvarna. Hrvoje ispisuje metafizičku prisutnost. Vrijednost izbora pjesama u Mladena Machieda je i u tome što često odabire pjesmu u prozi u svojih pjesnika: Ujević, Andrić, Pfanova, čak Šimić (!), Košutić, Šop, Kaštelan, Gotovac i Pejaković. U posljednjem primjeru možda najjasnije vidimo onaj skriveni antologičarev ključ, kada, kako kaže Pejaković, »bez obzira na sve ‘zidove tijela’, na zamrznuta sutra, još jučer ispucala od suhoće, bez obzira na vrijeme koje ne teče nego se sakuplja poput prestrašenog Svemira u jedno mjesto, jednu točku (možda Aleph)«, pjesmene poruke postaju čiste i svijetle.

Antologija završava Hrvojevim riječima, koje, zaražena Leonardovim kodom u ovom predstavljanju, čitam kao poruku, kao tumačenje smisla poezije u našem dobu, smisla bavljenja njome, a poznavajući pedantnu metodologiju Mladena Machieda, ne sumnjam da ju je zato i stavio na kraj:

»Da, iznad svega razgovarati, razgovarati onako kako to u svijetu lišenom privatnosti nikad nije moguće. Ali takav san je neostvariv, jezik nas (jezik naših gospodara, jezik naš gospodar) posjeduje do zadnje žilice, bez ostatka nas nastanjuje svojim okrutnim, odsutnim prisustvom.«

Tea Benčić Rimay