Marulić na njemačkom

Marulić na njemačkom

Bratislav Lučin, Marko Marulić 1450-1524, Split, 2008.

Mr. Bratislav Lučin, voditelj Marulianuma, centra za proučavanje Marka Marulića i njegova humanističkog kruga u okviru Književnoga kruga iz Splita, u ovom je desetljeću objavio nekoliko vrijednih naslova, namijenjenih u prvom redu promicanju Marka Marulića u međunarodnim, poglavito akademskim, sredinama. Kako su hrvatski tzv. mediji i stručna periodika ignorirali te edicije, pravedno i dostojno jest da ih se makar spomene i ovdje zabilježi. Po vremenskom je slijedu prvo predstavljanje Marka Marulića španjolskom općinstvu (nakladnik je poznat po izborima iz opusa uglednih europskih humanista) tiskano u Madridu 2000. Kada se pak u Italiji i cijelom svijetu obilježavala sedamstota obljetnica rođenja Francesca Petrarke (1304–2004), kolega je Lučin priredio knjižicu koja je, može se reći, zadivila petrarkologe i petrarkofile u Italiji i izvan nje. U knjižici O Djevo lijepa (Split, 2004) sabrao je i predgovorom popratio, naime, hrvatske prepjeve završne Petrarkine pjesme u Kanconijeru (»Vergine bella…«), inače antologijskoga marijanskog lirskog sastava, dakako, s naglaskom na Marulićevoj latinskoj verziji rečenoga slavnog teksta. Poticaj mu je za tu publikaciju bila i brojnost prijevoda, kojih je devet, po čemu Hrvati prednjače među europskim kulturnim narodima, budući da je Petrarkina kancona u prijevodoslovnom smislu vrlo teška zapreka i zamršen pjesnički tekst. U sunakladništvu Marulianuma i Hrvatskoga svjetskog kongresa pojavila se knjiga The Marulić Reader, (Split, 2007), neka vrsta istodobne antologije i monografije, s izvornikom i usporednim prijevodom na engleski, najprošireniji i najpovlašteniji suvremeni svjetski jezik. Knjiga se pojavila pobudom iseljenika iz Sjedinjenih Država, Kanade i Australije, da bi našim zemljacima mogla poslužiti i kao kulturna iskaznica izborom iz djela njihova nacionalnoga pisca svjetske slave i odjeka.

Iste pak godine Lučin je za Marulićev 507. rođendan iznenadio njegove štovatelje kritičkim izdanjem Marulićeva životopisa iz pera Frane Božićevića Natalisa, uz vlastiti izvrstan prijevod na hrvatski (Život Marka Marulića Splićanina, Književni krug, Split, 2007). Natalisovo djelce Vita Marci Maruli Spalatensis, jedan od temeljaca svekolike marulologije, prevedeno je na hrvatski prije četrdesetak godina te objavljeno u danas teško dostupnu tjedniku (koji se odavna i ugasio), pa je Lučinova nova i potpunija verzija napokon ispunila nedvojbenu prazninu.

Uz to je autor prijevoda napisao uvodnu, do sada najpotpuniju, studiju o prvomu i najglasovitijem životopisu Marka Marulića, koji je postao i izvorištem stanovitih legendi o ocu hrvatske književnosti, od kojih se neke još nekritički održavaju.

Taj se Lučinov marulološki niz nastavlja i ove godine. Upravo je ovih ožujskih dana objelodanjena njegova sažeta monografija (i antologija) Marko Marulić u izdanju Hrvatsko-njemačkog društva i agencije Zebra plus (Split, 2008). To inače vrlo djelatno društvo za promicanje suradnje i prijateljstva između dvaju naroda osiguralo je da edicija bude likovno ukrašena grafikama slikara Ante Vukića. Uz to su knjigom porazmještene mnogobrojne fotografije Nikše Smoje, pa publikacija i s te strane djeluje reprezentativno. Uz hrvatski tekst Marka Marulića i Bratislava Lučina usporedno je tiskan i njemački prijevod Katje Jurčević. »Njemački prijevodi Marulićevih djela u ovoj knjizi nisu direktan prijevod s latinskog i čakavskog izvornika, jer takvi, nažalost, ne postoje. Stoga su prijevodi na njemački načinjeni polazeći od postojećih prijevoda tih djela na suvremeni hrvatski jezik« (str. 4–5). Unatoč tomu, zaslugom dobra izbora iz Marulićeva opusa i mara prevoditeljice, ova će edicija biti učinkovitom za recepciju hrvatskog klasika u Njemačkoj, gdje mu je tijekom 16. i 17. stoljeća objavljeno više latinskih djela, a jedno je od njih, De institutione bene beateque divendi per exempla sanctorum, doživjelo puno izdanja u latinskom izvorniku, a i u njemačkom prijevodu. Uostalom u Berlinu je i temeljem toga podignut monumentalan spomenik ocu hrvatske književnosti, hrvatskom Goetheu, kako su ga govornici na svečanosti otkrića 27. svibnja 2000. nazvali, rad akademskog kipara Slavomira Drinkovića. Profesor Lučin vješto se koristio svojim dosadašnjim iskustvima pri izradbi sličnih edicija o Marku Maruliću za inozemnu javnost, prilagodivši i ovu zemlji primatelju. Šezdesetak dvojezičnih stranica posvećeno je povijesnomu i kulturološkom kontekstu Marulićeva života i djela te njegovu književnomu humanističkom liku, pedesetak stranica zapremaju izabrani Marulićevi tekstovi iz najpoznatijih djela, pri čemu je ponajveći prostor zauzela Judita. Karizmatičan pjesmotvor hrvatske književnosti zastupa osam ulomaka, odreda antologijskih. Slijedom te činjenice marulolozi će dosadašnjim verzijama Judite ili iz Judite (dvjema engleskim, mađarskoj, talijanskoj, francuskoj i litavskoj) moći pribrojiti i verziju fragmenata na njemačkom jeziku. Ističem posebno Lučinov odjeljak Marulić u njemačkoj literaturi (str. 95–99), gdje je riječ o tiskanju Marulićevih djela u njemačkim zemljama od 1514. do 1697. Njemačke čitatelje svakako će zanimati da neka od tih djela u Baselu i Erfurtu objavljuju budući nakladnici Lutherovih spisa te da je edukativno-pobožna literatura splitskoga humanista bila podjednako privlačna katoličkim i protestantskim izdavačima, to će reći i čitateljima. Na kraju je knjige prijeko potrebna izabrana bibliografija izdanja u izvorniku i u prijevodima na mnogobrojne jezike te pregled marulološke literature (s naglaskom na stranim jezicima), što je uporabno svrhovito, računajući na njemačke i druge i inozemne slaviste i srodne stručnjake. Jedan od njih, dr. Wienfrid Baumann, napisao je i zapaženu monografiju o Marulićevoj Davidijadi (Frankfurt am Mein / Berlin – New York, 1984), a, kako čujemo, u tijeku je izradba doktorske disertacije o istom spjevu. Autor ove male monografije, Bratislav Lučin, zadaću je marulološki besprijekorno obavio, što se i očekuje od voditelja Marulianuma. Valja pak odati priznanje i njegovu primjerenu izboru tekstova iz golema opusa te prezentiranju Marulićeva curriculum vitae et artis stilom i izlaganjem, što je u isti mah stručno meritorno i zanimljivo štivo. Takvu dosadašnjem predstavljanju inozemnom čitateljstvu (na španjolskom i engleskom) pridružilo se i ovo na njemačkom jeziku (uskoro će i na talijanskom), pa nema razloga da se ne ustvrdi da on uzorno obavlja voditeljsku zadaću, ad maiorem gloriam et famama Marci Maruli Spalatensis, trseći se razložito oko internacionalizacije tvorca Judite i Davidijade i promicanja njegova statusa kao klasika europskoga humanizma, statusa koji sve više stječe u svijetu.

Reda radi spomenut ću da je 2000. godine, u prigodi navedenog otkrivanja Marulićeva spomenika u Berlinu, tiskana knjižica na njemačkom jeziku (Marko Marulić, herausgegeben von Ivo Sanader und Mirko Tomasović, Erasmus Verlag, Zagreb, 2000) u kojoj je, uz protokolarne govore, našla mjesto i razmjerno opširna kronologija Marulićeva života i djela s popratnim ogledom o njemu (str. 17–47). No, ona se ni u kojem pogledu ne može usporediti s ovom Lučinovom monografijom, koja je ne samo za stotinjak stranica opširnija nego je i stručno koncipirana i mnogo bogatija marulološkom građom te će valjano poslužiti u instruktivne svrhe. Lučinov njemački Marko Marulić dohodi u pravo vrijeme, kad otac hrvatske književnosti u toj prijateljskoj zemlji dobiva još jedno veliko priznanje: za koji mjesec u Gutenbergovu muzeju u Mainzu, u sklopu obilježavanja jubilarnih obljetnica izumitelja tiskarstva (r. 1400, početni radovi njegove naprave 1450). Za tu izložbu na elitnoj muzejskoj pozornici svjetskoga tiskarstva promicateljske zasluge pripadaju Franzu Lechinkohlu, povjesničaru tiskanih knjiga i neumornu proučavatelju recepcije Marulićevih knjiga na njemačkim govornim područjima, te, uzgredice rečeno, najstarijem od svih živućih marulologa. Uz pohvale Bratislavu (Braci) i zahvale Francu valja dodati da će ovo proljeće biti itekako sretno doba za Marulićevu sudbinu u Goetheovoj domovini.

Mirko Tomasović