Lisac i Lord

Lisac i Lord

Ukroćena goropadnica najbolja je ovosezonska predstava Hrvatske drame, osmišljena i izvedena na visokoj zanatskoj razini, prepoznatljiva Tauferova autorskog rukopisa, pa ipak, nedostaje joj njegov neodoljiv ludizam, iskričave humorne doskočice...

Nakon što je 1999. obnovio kultno Krležino Kraljevo, nekadašnji Mali princ jugoslavenskoga teatra Vito Taufer vratio se u riječki teatar. Shakespeareova Ukroćena goropadnica dosad je najbolja ovosezonska predstava Hrvatske drame, osmišljena i izvedena na visokoj zanatskoj razini, prepoznatljiva Tauferova autorskog rukopisa, pa ipak, usprkos pojedinim duhovitim rješenjima, koja scenski obogaćuju horizonte sama teksta, nedostaje joj njegov neodoljiv ludizam, iskričave humorne doskočice... Stoga Ukroćena goropadnica odaje dojam pomalo umorna recikliranja vlastite poetike.

Taufer se odlučuje za zadržavanje često izostavljana okvira komedije – Prologa i Epiloga, gdje se pojavljuju pijanac Krsta Lisac i obijesni Lord, koji se odluči našaliti sa zaspalim pijancem tako da ga uvjeri da je plemić. Priča o ukroćenoj goropadnici pojavljuje se kao kazalište u kazalištu koje pred Krstom i Lordom izvodi skupina putujućih glumaca. Obijesni Lord (Žarko Radić), njegov Sluga (Dražen Mikulić) i Paž (Roberto Pereira Barbosa Junior) na pozornicu unose mračnu atmosferu današnjih društveno-politički potkovanih mafijaša. Tako intoniran Prolog ukazuje na zajednički tematski okvir – okvir moći – koji objedinjuje Prolog/Epilog sa središnjom pričom, a o kojem u programskoj knjižici piše dramaturginja predstave Magdalena Lupi. Navedena mračna atmosfera ne označava samo društvenu razinu stvarnosti, nego poprima i neka gotovo metafizička značenja čovjekove izgubljenosti i neznanja pred tajnovitim poigravanjima moći Života i Smrti, Jave i Sna, Istine i Laži. No, nažalost, u središnjoj priči scensko propitivanje toga svevremenog tematskog okvira nije dovoljno naglašeno, usprkos i dalje povremeno prisutnoj mračnoj atmosferi što je na neki način potiče i igra pod maskama (preuzeta iz komedije dell’arte), koja njezine sudionike pretvara u svojevrsne marionete Vječne igre istine i laži. Prava šteta, jer da je Tauferu pošlo za rukom iznijeti cjelovitiju scensku viziju propitivanja teme moći, kao i varljiva odnosa Jave i Sna, Istine i Laži, riječka je predstava mogla biti neuobičajeno, mračno, groteskno iščašeno scensko čitanje Ukroćene goropadnice.

Tijekom predstave Taufer povremeno ubacuje komentare Krste Lisca vezane uz predstavu u predstavi, čime zrcali princip tipično elizabetinskoga poimanja gledatelja, koji ulazi u neposredni dijalog s glumcima. Time iskazuje vlastito stajalište o kazalištu kao o umjetnosti koja ne bi trebala težiti elitizmu. To je stajalište prisutno i u igranju Ukroćene goropadnice na način komedije dell’arte, što je idejno posve opravdano, no unosi u predstavu određene dubioze. Kao prvo, na taj se način Ukroćena goropadnica koja je ipak primarno pisana kao komedija karaktera pretvara u komediju tipova, čime se gubi duboka psihologizacija važna ponajprije za glumačko oblikovanje Katarine i Petruccia. Kao drugo, s obzirom da su glumci tijekom cijele predstave pod maskama, gledatelji u potpunosti ostaju uskraćeni za njihovu facijalnu ekspresiju. Navedene bi se kritike posve opravdano mogle osporiti argumentom da Taufer nije ni namjeravao raditi komediju karaktera (što je, dakako, razvidno iz cjelokupne predstave), te da samim time psihologizacija Katarine i Petruccia, kao ni facijalna ekspresija glumaca nisu važne. Točno. No, u takvoj je konstelaciji glumačka ekspresija trebala iznaći snažniju grotesknu stilizaciju tipova unutar koje bi glumačke kreacije dobile punokrvnu scensku opstojnost za koju, jasno, nije nužna klasična psihologizacija. U prilično velikoj podjeli valja istaknuti nekoliko glumaca: Damir Orlić (Lucenzio) uspio je, možda ponajbolje od svih, postići duhovita nijansiranja mimike izražene držanjem cijele svoje figure, kako i priliči glumcu komedije dell’arte; Predrag Sikimić nije se toliko posvetio nijansiranju, ali je zato uspio utjeloviti začudno, groteskno iščašena Grumija; Davor Jureško gotovo je naturalistički uvjerljivim tumačenjem Krste Lisca stvarao potreban kontrast u odnosu na središnji dio predstave u predstavi. Glavne su uloge Katarine i Petruccia u maniri komedije dell’arte vrlo dobro odigrali Tanja Smoje i Alen Liverić, a zamjerke njihovoj jednodimenzionalnoj, posve tipiziranoj glumi manje se tiču njih kao interpretatora, a više Taufera kao idejnog oblikovatelja njihovih uloga. Ostali su glumci solidni: Zdenko Botić, Denis Brižić, Alex Đaković, Jasmin Mekić, Anastazija Balaž Lečić, Adnan Palangić, Nenad Vukelić i Leonora Surian.

Prepoznatljivu glazbu osmislila je Tamara Obrovac, a vizualni identitet predstave na zavidnoj je razini – scenografiju, kojom prevladavaju goleme slike s motivima iz grčke mitologije, potpisuje Dalibor Laginja, a vrlo efektnu kostimografiju Sandra Dekanić.

Tajana Gašparović