Kraljevska kraljica

Kraljevska kraljica

Za prvoga pravoga nastupa orguljaša Alena Kopunovića u središnjemu hrvatskome koncertnome prostoru, orgulje su doista kraljevski i plavokrvno otmjeno grmjele svim odgovorima na sva glazbena zagonetna pitanja

Prvo pa muško – s punim pogotkom u sridu glazbenoga vala na najpotenciju, velikim je koracima pratilo premijerni nastup orguljaša Alena Kopunovića Legetina u Dvorani Lisinski, što će zajedno s Orkestrom Hrvatske vojske i dirigentom Tomislavom Fačinijem (8. travnja), i moćno i muzikalno dodirnuti vrh vruća kompozicijskoga brijega Francuza Guilmanta i Amerikanca Barbera. Baštinivši odličnu zagrebačku školu profesorice Ljerke Očić, a potom i onu salzburškoga Mozarteuma i Papinskoga instituta u Rimu, Alen Kopunović ubrzo će i u potrazi za kruhom svagdanjim stići i pred vrata kantora požeške biskupije, da bi s radom na praktičnoj uporabi glazbe istodobno razvijao i svjetovno koncertiranje najširih stilskih i formalnih odredišta. I ne čudi stoga što je i za njegova prvoga pravoga nastupa u središnjemu hrvatskome koncertnome prostoru kraljevska kraljica svih glazbala doista kraljevski i plavokrvno otmjeno grmjela svim odgovorima na sva glazbena zagonetna pitanja. U svakome se akordu na veliku moć raskošnih svirala od pratilice apoteoznih okvirnih slika uspinjući i do triolske idile za božićno intoniranu Pastoralu iz Guilmantove 1. simfonije za orgulje i orkestar, Alen Kopunović Legetin rafiniranim je izborom registracije mudro pomirio snagu romantičnoga novobaroka s tihom bahovskom posvetom kao jezikom jedinstvene ljepote. Na tom putu burnih crescenda s prikrivenim odmorištima uglavnom je korektno zvučala i suradnja smanjena puhačkoga ansambla, uz čije će pojedinačne istupe u dijalogu sola i tuttija i orguljski korpus propjevati impresivnim odjekom. Baš onakvim kakvim se u virtuoznom radu nogu prikazao i veliki pedalni solo za Barberov naslov Toccata festiva, zahvaljujući kojemu je i umijeće Alena Kopunovića Legetina ponosno zasjelo na kraljevski orguljski tron. Manje je kraljevski zato odzvonila u tempu tromo postavljena preradba Smetanine Vltave, o čiju će se tonsku jednodimenzionalnost osloniti i mjestimično i ne uvijek precizno intonirani stavci iz suite Poručnik Kije Sergeja Prokofjeva.

A već na prvu dobu Sibeliusove suite Pelleas i Melisanda kraljevski je zavibrirao Ruski nacionalni orkestar pod nenapadnim, gotovo nonšalantnim, a tako svrhovitim vodstvom sve češće dirigenta, sve manje pijanista i povremeno skladatelja Mihaila Pletnjova (Lisinski subotom, 12. travnja). Iako broji tek prvu punoljetnost od utemeljenja kao rijedak primjerak neovisnosti u sovjetsko/ruskoj (državnoj) umjetnosti – a prijateljski odnos Pletnjova s Mihailom Gorbačovim iz kojega se ranih devedesetih i porodilo novo glazbeno tijelo, i taj bi atribut mogao dovesti u pitanje – Ruski nacionalni orkestar prvorazredni je sastav prvorazrednih solista od violončela u trbuhu i pridruženoga sedmerca kontrabasa, do sjajne flaute, engleskoga roga, klarineta i cijele baterije gudačko-puhačkoga instrumentarija. U djeliću trenutka reagirajući na dinamiku pogleda svoga šefa i osnivača Pletnjova, ruski su glazbenici izvanredno plastično prikazali stanje intimističkih sjena Sibeliusova hermetično udaljena rukopisa, da bi po taktu i odveć hitro intonirana prvoga stavka iz Beethovenove Pastoralne simfonije (pokret Presta za oznaku Allegro ma non troppo!), jednako složno i tonski blistavo protutnjali olujnim silama prirode. I glasoviti Letonac Gidon Kremer žustro je svirajući iz nota (!) okretao stranice Sibeliusova violinskoga koncerta, pri čemu će dramatici tamne boje iz uvoda te đavoljem plesu u punktiranoj završnici, pridodati stilski barem neobično preigran, čak i bramsovski štih ciganskoga virtuoziteta s udarcem u ipak samo vratnicu!