Koreografija imaginarnog

Koreografija imaginarnog

U reduciranom scenskom prostoru pozornost publike u potpunosti je usmjerena na vokalnu koreografiju, na trenutke transformiranu u crtež koji nalikuje financijskim i burzovnim dijagramima

Premijernom izvedbom I am 1984, nastalom u produkciji k.o. (Kombinirane operacije) i ZKM-a Barbara Matijević u autorskom timu s francuskim koreografom Giuseppeom Chichom, ostvarila je duhovitu predstavu koja ujedinjuje koreografiju teksta i crtež. Jukstaponirajući i umrežavajući različite slojeve povijesnoga narativa u rasponu od privatne povijesti preko nacionalne (tada, 1984, jugoslovensko-komunističke povijesti) do svjetske povijesti, s osobitim naglaskom na povijest masovnih medija, osobnih računala i telekomunikacija, izvedba je strukturirana kao javno predavanje popraćeno raznobojnim dijagramima i crtežima na bijeloj ploči. U tako reduciranu scenskom prostoru pozornost publike u potpunosti je usmjerena na vokalnu koreografiju, na trenutke transformiranu u crtež koji nalikuje financijskim i burzovnim dijagramima.

Te 1984. godine B. M. imala je šest godina; htjela je postati balerina i naseliti televizijsku kutiju; 24 godine kasnije vidimo je na pozornici ZKM-a: prisjeća se Olimpijskih igara, Vučka, štafete, primanja u pionire, oca, prvih računalnih igrica, PCmana… Pripovijedajući o događajima koje slaže u varljive kauzalne lance B. M. postavlja autoreferencijalni okvir unutar kojega detalji iz globalne i kolektivne povijesti korespondiraju s njezinim sjećanjem, čije se strukture kolebaju između fakcije i fikcije. Izborom ove izvedbene strategije, B. M. u prvom redu problematizira istinitost i činjeničnost sjećanja, demonstrirajući istodobno i načine na koji ideologija i retorika postaju konstitutivni pri formiranju kolektivne, ali i privatne memorije. Zahvaljujući lakunama koje nastaju iz nemogućnosti koherentna odvajanja istinitog od naknadnoga rekonstruiranog i imaginarnog, stvaraju se otvorena interpretacijska polja koja svatko može ispuniti vlastitim pamćenjem.

Preobilje jezične građe i povijesnih činjenica od kojih je sastavljena izvedba naglašava zalihost kao jedno od temeljnih načela kapitalističke retorike koja zavodi beskonačnom cirkulacijom slika i predmeta. Dvostruko strukturirani izvedbeni aparat, koji se udvaja na govor i crtež, rezultira složenom scenskom kreacijom u kojoj B. M., na tragu Brechtove paradigme distanciranog i angažiranog izvođača koji se nikada dokraja ne poistovjećuje sa svojom ulogom, artikulira niz pitanja od vitalne važnosti za ugroženi opstanak pojedinca u vremenima koja sve agresivnije potiru njegovu individualnost, reducirajući ga na potrošača određenog brenda i marke. Na trenutke vrlo komična, B. M., s druge strane, prokazuje tragikomičan učinak totalitarističkog spektakla, kojemu je još jedino moguće suprotstaviti smijeh i imaginarno. Zarobljenu u mnogobrojnim sustavima i strukturama te izgubljenu u mnoštvu bitnih ili nebitnih informacija, suvremenom se čovjeku danas, stoga – poručuje B. M. uvjerljivo – nude samo dva izlaza iz panoptičkog naručja Velikog brata i njegovih brendiranih proteza: humor i mašta.

Andrej Mirčev