Izlijeva se vino

Izlijeva se vino

NAGRADA GORANOV VIJENAC

Jasna Melvinger, Vaga s anđelima, V.B.Z., Zagreb, 2008.

Tražiti svoj modus scrivendi u krajoliku velike zemlje, velikog neba i moćnih rijeka – Jasna Melvinger (Petrovaradin, 1940) shvatila je kao nipošto lagan program. Kako se buniti tamo gdje su jaka riječ i gesta neprilične, gdje kretanjem malošto može promijeniti, gdje su odnosi između pojavama i činjenicama utvrđeni stanovitim ušančenim zakonima. Gdje se možda jedino na vagi s anđelima može očitati pojava nekih presudnih mijena i događaja, koji se ne mogu očitati mjeraćim spravama tvarnog svijeta. Dok je Tadiji sve nadzemno i kristalno jasno, za Jasnu Melvinger u tom monumentalnom krajoliku život je ukopan u zemlju, s njom sljubljen: »Utroba je spletena u korijen / U crijeva podzemlje.« Ali nije samo riječ o nekom telurski ontološkom osjetu; isto toliko riječ je o vanjskom pritisku koji uvjetuje komunikaciju simboličnim značenjima govora i šutnje, teškom sjenom ravnodušja: »Bez rasipanja / Zaustavljamo se u drugima / Šutnjom i tamo gdje se korak / Ne odvaja za korakom / Stisnute usne, ružni ožiljak govora / I brijeg je slijeganje plećima...« (Čuvarkuća i mahovina). Poetski diskurs Jasne Melvinger početno je ovjerovljen egzistencijalnom tjeskobom kojoj je objektivni korelativ zagrezlost u močvarno i sluzavo panonsko okružje. Ciklus Mohački autobus, uostalom kao i cijela knjiga Vaga s anđelima, ima zadaću sakupiti pjesnikinjin zavičaj na Dunavu rastrgan između vojska i zulumâ – osobito halucinantna promemorija pjesme Vezirac – unutar graničnih naznaka srednjoeuropskih utvrda i bojišnica. Pritom se bitne činjenice više naslućuju njihovom prešućenošću među putositničkim izvješćima nego njihovom izričitošću.

Ne treba zaboraviti ni to da je Jasna Melvinger navlastito pjesnikinja godišnjih doba, rascvalih ozračja, razdraganih skitnja krajolikom, »groznice devojaštva, jeza presvislih ljubavi«, kojima prevladava pravo helderlinovsko obožavanje prirode (Tu mi se nebo u oči ulivalo). Tu se ocrtavaju dva pjesnikinjina lica: jedno nadosobne životne ekstatike, rastrošna pjesničkog izražaja, i suzdržane osobne ekspresije kojoj posvećuje odu Dunavu, ciklus Tko će mi vjerovati. Tu nam se čini da se osobni pjesnički prijevoj metapoetski odražava u misli o pjesmi: »Sve ćuti / i sve se sliva / s glasom pesme u nama« (Cvetovi menjaju svoju boju) – a kao konačnu posljedicu ima i pojavu soneta potkraj osamdesetih godina.

U postmodernom obratu Ljubavnih soneta (1989) Jasna Melvinger verlenovski je impresionistička, blago sjetna, uvrnuta u potrazi za nadindividualnim porivima i sjećanjima iskonskog. Možda pjesnikinja ima pravo: mi samo ispisujemo Avans za danas (1985) pokušavajući predusresti neugodno iznenađenje, otuda gorčina istina koje nipošto slučajno ispisuje parodičnim akcentima lakog stiha, kao što je Rimbaud pisao svoje posljednje stihove, a Slamnig Drontu. Tonalitet zbirke izrazito je ekološki, čime se ona odvaja od okolišne ravnodušnosti toga doba: »Šume više ne šume / To je avans za danas // Vode više ne vode / U bistrija jutra/ To je avans za sutra«. Jasna Melvinger piše sa zebnjom o dvjema usporednim i istodobnim rijekama koje se otimlju o plivača, jedna je nošena žudnjom, druga smrću. Je li to možda slutnja o rijekama koje će uskoro ponijeti mrtve? U ciklusu Izlijeva se vino pjesnikinja je razrađivala tu slutnju pazeći da se ona ne doreče i ne preraste u svojoj potencijalnosti granicu podnošljive boli koja se još može podijeliti u dvoje: »Naliježem u krikove otvorene po tebi. / Probijaju i moju put« (Nazubljeno sunce).

Teško da se iza nježne lirske fakture ove poezije uzmogne vidjeti Jasna Melvinger kao poeta doctus. Ipak, on je sastavio ciklus Ta renesansa ne još kao posljednja šansa, pun eruditskih i teško prohodnih pozivanja na talijansku i francusku renesansu, sa začudnim tangentama prema književnosti iz južnoslavenskih prostora – Radičevićem, Lukijanom, Česmičkim, Andrićem i Matošem:

Što li je pojeo, svome želucu tragično, ne,

valjda, u kojoj boljoj tratoriji

ne, zasigurno, puricu s mlincima,

a ni govedsku masnu, tu, juhu

Ta, gladovao je on i u Parizu dok mu koja,

ne baš, niti midineta

ne bi donijela, makar bareni kupus,

za klošarski ne, dabome, sukus

Posljednji dio sveska izabranih pjesama zapravo je pjesnikinjin amarkord, ali i mnogo više od toga: on se doima zapravo kao palimpsest što ga pišu, stružu i križaju mnoge misli i mnoge ruke. U toj polifoniji čini nam se da prepoznajemo i glas blagopočivšega vožda, koji izgovara u vječnost rečenicu svoje kazne:

Niko ne sme da razara

simetriju ljudskih rebara

simetriju ljudskih bedara i ruku

niko da uništava fine ćelije

toplog moždanog tkiva

Niko ne sme da zavlada smrću...

(Niko ne sme život da razara)