Izlazak iz nebodera

Izlazak iz nebodera

Neposredni povod razgovoru s mladom dramaturginjom i dramskom autoricom Lanom Šarić (Zagreb, 1983) bio je dodjela treće nagrade na ovogodišnjem natječaju za novo dramsko djelo Marin Držić za tekst Neboder. Povjerenstvo je svoju odluku obrazložilo riječima: »Izuzetno darovita Lana Šarić, snažna uzdanica novog hrvatskog dramskog pisma, majstorski oslikava fantastični, orvelovski svijet nebodera bez izlaza. Zatočeni stanari, otuđena mladež izložena diktaturi nevidljivih bigbraderovskih vladara ipak traži i pronalazi izlaz iz okova i beznađa.«

Godine 2005. sudjelovali ste na natječaju Marin Držić s tekstom Robot i ja, a na ovogodišnjem ste natječaju za tekst Neboder osvojili treću nagradu. O čemu govori Neboder?– Neboder govori o djeci koja žive u neboderu u kojem ima svega što u svakom gradu ili državi ima, svih vrsti ljudi, proizvoda, stvari, ali ne postoji izlaz. Riječ je o orvelovskom svijetu, svijetu političnom onoliko koliko nekom sama ideja zatvorena svijeta budi asocijacije na Georgea Orwella, Kubu, komunizam, ili nešto četvrto, možda i kapitalizam. U osnovi, riječ je o intimističkom tekstu u kojem orvelovske granice čovjek prelazi na intimnom polju, a ne u širokoj, generalno političkoj sferi. Neboder je generacijski tekst koji se bavi strahom od izlaska iz poznatih prostora i suočavanjem s nepoznatim te na metaforičkoj razini, umijećem svladavanja prepreka.

Što je, prema vašem mišljenju, najvažnije u poslu dramaturga i dramskog autora?– Potrebno je dosta raditi, čitati, slušati, gledati oko sebe i prikupljati raznovrsna iskustva, osim školskih i životnih jasno i knjiških te jako mnogo treninga, koji je sličan treningu bilo kojeg sportaša. Želiš li biti atletičar, moraš svaki dan trčati, a ista je stvar i s pisanjem. Nužno je dakako i školovanje. Za upis na dramaturgiju odlučila sam se stoga što je to jedini studij u Hrvatskoj na kojem se praktično piše.

Studenti u mojoj generaciji bili su vrlo mladi, većina je došla ravno iz srednje škole, i željni znanja, otvoreni prema novom, onome s čim se nisu prije sreli. Svi smo željeli upisati baš taj smjer, a ne režiju ili glumu prije toga. Moram pohvaliti odsjek dramaturgije na ADU zbog ozbiljnosti kojom je pristupio našem školovanju. Ozbiljnost se odnosi kako na izbor nastavnog kadra koji je sa studentima radio na praktičnom pisanju, tako i na način odvijanja nastave, jer, osim što se studente poučilo povijesti i teoriji izvedbe i kazališta dana im je prilika da rade neke inovativne projekte. Namjera naših profesora bila je da nas odvedu gledati različite predstave, da nas spoje s ljudima koji rade tip teatra drukčiji od onoga koji uglavnom možemo vidjeti u gradskim kazalištima, te da nas na taj način nauče pisati i za takvu vrstu izvedbe. Vjerujem da će rezultati takva školovanja za koju godinu postati vidljiviji na hrvatskim pozornicama. Bit će zanimljivo vidjeti što će značiti taj pomak, u većini slučajeva ne radikalan, jer radikalan pomak radi sama pomaka nije ono što smatram zanimljivim, već što će donijeti taj pomak svijesti.

Gledamo li mlađe generacije dramskih autora, uočavamo veću zastupljenost ženskog pisma. Koji su tomu razlozi?– Nisam pobornik diobe pisma na muško i žensko. Veća zastupljenost žena u pismu, više nego ženskoga pisma, dijelom je stvar i statistike. Na studiju dramaturgije posljednjih nekoliko godina omjer žena i muškaraca je tri naprama jedan. Možda je samo riječ o tome da su dramatičarke prodornije, da su prije našle svoj stil i svoje mjesto.

Kad pogledate tekstove Ivane Sajko, vidjet ćete veliko promišljanje o načinu na koji piše. Ona ima 33 godine, a svoju je poetiku uspjela pronaći dosta rano. To je rijedak dar, rijetka životna i umjetnička zrelost. Poznajem velik broj nadarenih studenata – izdvojit ću kolegu Andriju Turčina, koji je još tijekom studija za svoj rad dobio Rektorovu nagradu – što još nisu pokazali svoj talent kako nedvojbeno zaslužuju, a sigurna sam da će to vrlo brzo učiniti.

Dramaturgija nije profesija za bilo kojeg mladog čovjeka željna brza dokazivanja. U tom poslu sad i odmah ne postoji i ako imaš zdravu potrebu da svoj posao pretvoriš u ozbiljan posao, što on i jest jer od njega živiš, jako te može iritirati infrastruktura koja bi to trebala poduprijeti, a neozbiljno shvaća taj posao.

Vaš tekst naslovljen Posao dramaturga najsličniji je poslu kustosa objavljen je u časopisu »Kazalište«. Što vas je navelo na takvu usporedbu?– Ako dramaturgiju prestaneš shvaćati kao posao u kojem uzmeš književno djelo i počneš štrihati tekst jer ti diploma daje pravo da to činiš, posao dramaturga postaje mnogo širi. Dramaturgija ne počinje i ne prestaje unutar pozornice na probi, dramaturgija je sve što znači scena. Zapravo, nikad ne prodaješ i ne radiš samo jednu predstavu. Uvijek prodaješ kazalište kao brend. Namjerno se koristim ekonomskim izrazima. Najbolje to o čemu govorim mogu ilustrirati primjerom Teatra Exit, koji je danas zasigurno brend. Njegovi posjetitelji znaju što mogu očekivati: određenu dramaturgiju, koje će ljude to kazalište angažirati, kako će izgledati njihove predstave, kakav je imidž tog kazališta u odnosu na socijalni kontekst u kojem ono postoji. Kad radiš predstavu, tvoj je posao sličan poslu kustosa jer trebaš odabrati od svega pomalo, razmisliti o sceni, tekstu, o povijesnom kontekstu, konotacijama, bez obzira na to radiš li klasični tekst, kao što je primjerice bio Idiot Dostojevskoga, koji sam radila za Teatar &TD, ili neki suvremeni tekst jer moraš naprosto uzeti u obzir sve činjenice, koje su uz to povezane, i u tom je smislu tvoj posao vrlo sveobuhvatan.

Od siječnja ove godine imate status samostalnog umjetnika. Koliko ste zadovoljni takvim statusom i biste li ga mijenjali za stalni posao dramaturga u nekom kazalištu?– Kada infrastruktura kazališta postane prijateljska prema poslu dramaturga, kada uvidi zašto bi bilo dobro i potrebno imati dramaturga u stalnom radnom odnosu, onda će nas ta infrastruktura sama pozvati jer će shvatiti da smo im nužni. Isto vrijedi za druge medije, npr. za televizij. Idealiziram jasno, jer takva situacija neće nastupiti, kako sada stvari stoje, još dosta dugo. Čovjeku, a poglavito mladu čovjeku, nije drago biti negdje gdje ne osjeća da može dati najbolje od sebe, odnosno tamo gdje mu nije dopušteno da dâ najbolje od sebe.

Zasad ne znam koliko ću dugo biti samostalni umjetnik i hoću li se negdje zaposliti. To ovisi o dugoročnim planovima, daljem školovanju, doktoratu. U svakom slučaju imam osjećaj da trenutno radim manje no što bih mogla.

Donedavno sam bila studentica, diplomirala sam prošlo ljeto, a sad još živim na isti način. Nisam zaposlena i radim kao samostalna umjetnica. Ta je pozicija pozicija slobode, no ponekad tek prividne, jer često radiš mnogo toga samo da bi nešto radio, a ne kako bi na taj način najbolje iskoristio svoj položaj. To je i pitanje honorara, od kojih se ne može živjeti. U ovom trenutku mogu otići na bankomat, u dućan i u kino, ali ne mogu dignuti stambeni kredit, uplatiti kredit za auto ili otići na neko egzotičnije ljetovanje, ne mogu plaćati visoke stanarine, a da o uzdržavnju djece i ne govorim.

Dodamo li tomu da su honorari povremeni, stvar se dodatno komplicira. Jasno mi je da to ne može biti mnogo drukčije jer je tržište takvo kakvo jest, ali je činjenica da si mi pisci, ubrojit ću i sebe u tu kategoriju jer je to ono čime se najviše bavim, moramo se očito prilagoditi, moramo putovati po regiji, naši tekstovi moraju umjesto nas cirkulirati po regiji i svijetu. To je očito jedini način.

Na koji način pisci, posebice mladi neafirmirani pisci, danas predstavljaju svoje tekstove kazalištima? – Onaj tko ozbiljno piše zapravo nema vremena hodati unaokolo poput trgovačkoga putnika i nuditi tekst kazalištima, iako bi u sadašnjim okolnostima trebao, nemojmo bježati od toga. Mislim da bi bila dobra, nužna i potrebna agentura koja se ne bavi samo kazalištem i filmom nego i svim djelatnostima koje ih prate, i to ne samo na domaćem tržištu nego i na međunarodnoj razini.

Trebala bi postojati mogućnost da pisac nazove kazalište i pošalje mu tekst na čitanje, no postavlja se pitanje tko u kazalištu ima vremena čitati tekstove, jer kazališta najčešće nemaju dramaturge ili ih imaju jako rijetko, a kad ih i imaju, njihova je pozicija nerijetko potpuno sporedna.

Kazališta, čitajte naše tekstove i zovite nas. Svi mi koji se bavimo različitim segmentima kazališta, tekstom, glumom, režijom... trebamo raditi zajedno.

Ministarstvo kulture šalje nagrađene tekstove kazalištima, ali, naprosto, posljednja desetljeća vrijeme su redateljskoga kazališta. Mislim da redatelji mogu bolje iskoristiti dramaturge i obrnuto. Imperativ nije redateljsko kazalište nasuprot dramskom, ni obrnuto, imperativ je dobro kazalište, preklapanje, međusobno najbolje moguće iskorištavanje.

Koje ste korake poduzeli na plasmanu Nebodera?– Na Malom noćnom čitanju Nebodera u Teatru &TD u gledalištu nije sjedio gotovo nitko tko je tamo zapravo trebao biti. Nije bilo nijednoga direktora kazališta, dramaturga, bilo je svega dvoje-troje ljudi koji mogu na neki način utjecati na dalji plasman teksta.

Moja je slabost da nikad ne stajem s radom pa ne stignem osigurati dobar tretman tekstova koje sam dosad napravila. Kad završim projekte na kojima trenutno radim, namjeravam se javiti na adrese nakoliko kazališta s tim tekstom i vidjeti postoji li interes za otkup. Nagrada Marin Držić uključuje i subvenciju, koja u slučaju treće nagrade iznosi 15.000 kuna. To nije velik novac, ali je ipak potpora koja će, nadam se, olakšati njegov plasman.

Debitirali ste predstavom Meso u Teatru &TD u ožujku 2005. Predstava je izazvala pozornost kritike i publike, no nije se dugo zadržala na repertoaru... – Teatar &TD nije imao odgovarajuću infrastrukturu koja bi pratila želju tadašnje uprave (ravnatelj Damir Mađarić) da omogući meni i troje mojih kolega s godine da napišemo i uprizorimo tekstove s temom nasilja. Od planirana četiri teksta postavljeno je samo Meso, moja debitantska predstava, ne i debitantski tekst, koju sam i režirala. Postavljena je u osjetljivu trenutku kada je Damir Mađarić odlazio s ravnateljskoga mjesta, a nova uprava, Kultura promjene, dolazila. Nezahvalno je govoriti o tome da li je predstava bila dobro prihvaćena, o tome neka govore drugi. Ona zapravo nikad nije došla na repertoar kazališta, ali je činjenica da me mnogi i danas pitaju kada će je moći ponovno vidjeti. U svakom slučaju, lijepo i korisno bilo je raditi s Anom Karić i Majom Katić na toj predstavi.

Vaš dosad najuspješniji tekst bila je Ifigenija, premijerno izvedena u veljači 2006. u Maloj sceni. U kojem se trenutku dramatizacija Euripidove Ifigenije u Aulidi pretvorila u vaš autorski tekst? – U trenutku u kojem mi je redatelj Ivica Šimić pametno dopustio da pišem tekst na probama tijekom rada s glumcima. To je iznimno dobro. Radeći na Mesu shvatila sam veliku moć, ljepotu i korisnost toga kad pišeš tijekom rada s glumcima na probi pa sam prije rada na Ifigeniji dogovorila s Ivicom Šimićem, da napišem prvu verziju teksta za radnim stolom i da ga onda dopunjavam s glumcima na probama. Tako je i bilo. Nagrade za glavnu žensku ulogu pokazale su da je iznimno važno kada čuješ svoju glumicu kako višekratno izgovara tvoj tekst i pritom ga mijenjaš. Svaka čast i Lani Barić, koja je u ulozi Klitemnestre bila odlična i koja je dijelom zaslužna za konačni rezultat. Premda pisanje slovi kao osamljenički posao, mislim da će svaki kazališni praktičar reći da je potrebno raditi s ljudima.

Često surađujete na dječjim kazališnim predstavama... – Posao je posao i moraš znati gdje ga radiš i za koga ga radiš i pritom zadržati svoj identitet, razlog zbog kojeg zovu upravo tebe da radiš taj posao, a ne nekog drugog. To je umijeće pisca profesionalca. Kazalište za djecu u Hrvatskoj odlično je, a rad u njemu donio mi je mnogo zadovoljstva zbog velike slobode u pisanju ili dramaturgiji. Beskrajno sam uživala radeći Tko si ti? u Maloj sceni i Bijelog klauna Damira Miloša, kojega je u HNK u Varaždinu režirao Ivica Šimić te Miloševu Zoe s riječkim amaterima, Kazališnom radionicom Malik. Damira Miloša još nisam osobno upoznala, ali ga na osnovi njegovih djela sasvim dobro poznajem. Vidim da redatelji rade odlične predstave i u drugim dječjim kazalištima, primjerice Dječje kazalište Dubrava dalo je priliku mladima, Anici Tomić i Oliveru Frljiću, a nagrade koje su osvojile Frljićeve Blizanke samo potvrđuju ispravnost njihova izbora.

Autorica ste i dva scenarija za dugometražne igrane filmove. Koja je sudbina tih tekstova?– To su scenarij s četvrte godine i scenarij za diplomski, After party i Dogodilo se jednog ljeta. After party prošao je na natječaju Branko Bauer za mentorski rad na scenariju, s mentorom Goranom Tribusonom, s kojim sam na fakultetu imala odličnu suradnju.

Pokušat ću i pokušavam plasirati ih redateljima i producentima, pa svakom prema njegovu ukusu. Možda ta dva scenarija nikad neće dočekati realizaciju, možda će ti scenariji voditi k nekom za koji još nemam ni ideju, nekom trećem, nekoj produktivnoj suradnji koja će uroditi dobrim plodom.

Mislim da se stvara klima u kojoj će se filmski redatelji moći oslanjati i na scenariste. Iza svakog velikog posla, a dugometražni igrani film doista jest veliki posao, uvijek stoji više ljudi. I kad radim neki mnogo manji posao, osjećam potrebu za dvije glave jer je konačni rezultat tako sigurno veći od zbroja pojedinačnih. Čini mi se da se stvara kritična masa talenata, na koju treba u skoroj budućnosti svakako računati kao na kulturni kapital Hrvatske.

Razgovarao Goran Ivanišević