Irena o Irini

Irena o Irini

Irina Aleksander, Samo činjenice, molim! Tekstovi i dokumenti, prir. i prev. Irena Lukšić, HFD i Disput, Zagreb, 2007.

Knjiga lijepo ukoričena izdanja pod naslovom Samo činjenice, molim!, upoznaje čitatelja s Irinom Kuninom Aleksander, ruskom emigranticom koja je dio života proživjela u Zagrebu. Tako je najavljeno i u uvodnome dijelu knjige, premda to nije prvi susret s tom iznimnom ženom. Godine 2003. hrvatska se čitateljska javnost upoznala s njezinim memoarskim zapisima u šest poglavlja pod naslovom Svi životi jedne ljubavi, koje su popratili tekstovi Irene Lukšić, Irine Subotić, kao i leksikonske bilješke (Jadranka Pintarić), arhivski podaci (Boris Zakošek) te bibliografija (Sanja Slukan). I već se tada jasno vidjelo da je Irina Aleksander »pripadala kategoriji onih moćnih žena koje su formirale i animirale mala književna sastajališta, svojevrsne salone«, kako u jednoj kritici reče Dunja Detoni Dujmić, pri čemu je Aleksandrova povezala tri tematska bloka: osobni, književni i povijesni. Grozdana Cvitan u svojoj je kritici navela da je Irina Kunina Aleksander pisala »selektivna sjećanja šarmom zavodnice koja bi htjela ponešto reći i ponešto prekriti, pa njezin dnevnik ostaje manje od očekivanog i više od mogućeg«. Ponajmanje je u memoarima bilo »pikanterija« i »golicavih detalja« iz ljubavnog života Irine Aleksander i Miroslava Krleže, spomenut će Visković, što se možda i najviše očekivalo.

Kritike o prethodnoj objavljene su u posljednjem dijelu nove knjige o Irini Aleksander i time povezuju i jednu i drugu, a možda najavljuju i treću. Na koricama prve gledamo lijepu mladu ženu, pogleda upućena uvis, na požutjeloj fotografiji, što joj daje patinu starine. Na novoj, naprotiv, gleda nas u oči vremešna žena sigurna u sebe, desnom rukom lagano podbočene brade. Eto još jednoga motiva koji povezuje obje knjige. Ako je prva nešto načela, druga bi trebala priču nastaviti, možda nešto više otkriti.

Godine 2006. Irena Lukšić objavila je tekst o Aleksandrovoj u Ogledima o ruskoj književnosti i na taj način dala toj ruskoj dami »zavidne društvene karijere u Hrvatskoj između dva rata« možda i prenaglašenu priliku da oživi među istaknutim ruskim književnicima 20. stoljeća.

Priča o Irini Aleksander nastavlja se, a u svom uvodnom dijelu Irena Lukšić, prevoditeljica i priređivačica knjige, vjeruje da to nije i kraj teme Irina Aleksander. Naprotiv! Po navedenim nam je riječima suditi da je stan, a zapravo salon u Đorđićevoj 7, gdje se svojevremeno okupljala društvena krema, a čija je protagonistica bila upravo žena s naslovnice, još otvoren.

Čitajući knjigu, u pravi salon i ulazimo. Upoznajemo se s romanom, kratkim novelama, pismima te osvrtima drugih o njoj – kao da razgovaramo u salonu. Umjetnost je pomalo salonska stvar, nižu se vrlo osobna razmišljanja, ponekad uzak pogled, ponekad uopćen, društvo probrano: redatelji, glumci, slikari, pisci…

Najveći dio knjige, po kojemu je i cijelo ukoričeno izdanje dobilo naslov, jest autobiografski roman Samo činjenice, sir (Tol’ko fakty, sčr, 1933), u nas objavljen prvi put. Roman koji u naslovu nosi imenicu činjenice, često od njih odstupa, a sama želja za njihovim navođenjem vrlo je indikativna, jer Irinu smo Aleksander već upoznali kao osobu nedosljednu u navođenju podataka i opisu nekih događaja. Na tom bi polju poljuljana identiteta psiholozi imali što raditi! Autorica, koja u romanu nosi ime Talja Lovjagina, priča osobnu ispovijed: bijeg iz postrevolucionarne Rusije, upoznavanje s pukovnikom Evgrafom Zvencovom, s kojim je imala dijete, ali prema kojemu nikada nije gajila ljubavne osjećaje, neugodna putovanja i bolesti, mijenjanje gradova, kolodvora, poznanstava. Na nekim mjestima roman sliči izbjegličkom putopisu, posebno u pomalo sladunjavim opisima dalmatinske obale. Odnos prema mužu Zvencovu jedini je razrađeniji odnos u romanu. Talja je prema njemu osjećala netrpeljivost, gotovo mržnju. S gađenjem opisuje njegov patrljak, koji nosi otkako mu je vrh kažiprsta otkinula krhotina granate. Ta kakav je to onda slavni strijelac pukovnik Zvencov? Korak mu je zao i težak, u ophođenju je hladan. Sinova smrt, rastanak od muža, njihov ponovni susret, povratak u domovinu Rusiju, mimoilaženja crvenih i bijelih nakon građanskog rata, sve su to burni događaji, mnoštvo zgusnuto na malom prostoru, u kojemu nije bilo moguće udubiti se, zaustaviti se. Ukratko, to je zapis stvarno vrijedan za priču u salonu, lijepu priču koju bismo rado slušali iz usta zanimljive, svjetske žene.

Slijedi tzv. Američki tekst, tj. kratki spisateljičini osvrti i novele, svi odreda napisani u New Yorku u razdoblju od 1942. do 1944. godine. Tekstovi su raznoliki, neki u prvom licu (Susret sa Stefanom Zweigom; Rat duha, Peterburg – Lenjingradu, U čast oživjelog barbara, Lena), neki u trećem i literarno ponešto zanimljiviji (Zelena grana, Cvrčak u krletki).

Treći je dio naslovljen Mačka u visokom društvu i posvećen je onome što su drugi pisali o Aleksandrovoj i u kojima ona vrlo često nije glavni subjekt nego se samo usputno spominje (Natalija Trauberg, Chesterton u Rusiji; Rebecca West, U Zagrebu poslije premijere Puškina; Anaďs Nin, Iz Dnevnika, što je i najdulji dio u kojemu se Irina spominje pod imenom Olga). Sve je engleske tekstove preveo Damjan Lalović.

Četvrti je dio transkript dokumentarnoga filma Željka Senečića o Irini Aleksander. Taj je dio, čini mi se, najživlji. U njemu stara gospođa sa svojih 98 godina i mjestom boravka u Ženevi progovara bez skrivanja iza tobožnjih činjenica kojima vrlo često želi prikriti ili uljepšati stvarnost u kojoj je živjela. U ovom se razgovoru, naprotiv, Iročka otkriva kao već prilično bolesna žena, teška svega četrdeset i pet kilograma, koja govori s jakim ruskim akcentom. Budući da je riječ o (morali bismo vjerovati) transkriptu koji nije mnogo korigiran, govor te dame mješavina je nekoliko jezika i upravo nam taj jezik otkriva mnogo o njoj. Kako je moguće, pitamo se, da jedna svjetska dama, pjesnikinja, spisateljica i prevoditeljica tako loše govori hrvatski, a u Zagrebu je živjela, studirala, pisala? Razgovor s njom vođen je dok je doista bila vrlo stara i sigurno je mnogo toga zaboravila, što se vidi i u Senečićevu postavljanju pitanja, pri čemu je i sam često zbunjen i muca, a Irina odgovara isprekidano, s nerazumijevanjem, ali ipak, nepogrešivo govori o sebi i samo o sebi. Njezine su dulje replike prilično nepovezane, često zbrda-zdola, asocijativne i bez izravna odgovora na postavljeno pitanje i pred nama se u tom razgovoru otkriva možda prava Irina. Ne ona iz memoarskih zapisa Svi životi jedne ljubavi, ne iz autobiografskog romana Samo činjenice, sir, ne iz pisama upućenih Krleži, Beli, Milanu Bogdanoviću ili Veri Bebler, nego Irina ostarjela, ali svjesna svoje ljepote i moći te privlačnosti u mladosti (»Mi smo bili dve studentice, obadve Ruskinje, obadve ljepuškaste«). Otkriva se Irina s, rekla bih, privatiziranim pogledom na književnost i uopće umjetnost svoga vremena. Poznavanje nekog književnika ona temelji samo na vlastitom iskustvu. Zamjatin – »to je književnik čiju sliku imam u biblioteci«, reći će. Krsto Hegedušić u njezinu se spominjanju pojavljuje samo kao čovjek koji nije bio zaljubljen u nju, a Tabaković je pak prema njoj gajio platonsku ljubav. Generalića je poznavala, jer je on spavao kod njih. I Mraz je bio kod nje u stanu. Poznavanje slikara-naivaca u isprekidanim sjećanjima ove žene temelji se samo na salonskim posjetima. Imamo dojam, snažnije nego u memoarima, pismima i romanu, da je Irina Aleksander živjela površno i sebeljubivo, već prema tomu tko je nju poznavao. U Senečićevu razgovoru s njom ne otkrivaju nam se druga, nama mnogo poznatija imena tadašnjega jugoslavenskog javnog života, nego sama Irina. Važan je netko u onoj mjeri u kojoj je nju poznavao. Ona je središte, ona je centripetalna sila salona, a ne izvor informacija o drugima. Memoari posvećeni uspomeni na muža otkrivaju upravo njezin život. Roman je pisan u prvom licu. Krleža je bio važan jer su bili prijatelji, a Krleže su samo jednu ženu prije nje tako cijenili – slikaricu Mađaricu. O mužu Božidaru Aleksanderu govori samo usputno, ta on je njoj bio pratitelj kroz život. Slikara je Svečnjaka poznavala, darovao joj je sliku s nježnim riječima. Poznavanje Tita i Moše Pijade poznavanje je putem Titova portreta i darova.

Sve to odgovara salonskom razgovoru, uz piće. Što bi drugo mogla ispripovijedati salonska dama? Živahan razgovor sa Senečićem otkriva se kao vrijedan dokument minula života čiji akteri više nisu među nama, dok je glavna zvijezda salona na izmaku snaga. Od nje je sve započelo, čini se, a gotovo sve je nadživjela. Umrla je u stotinu i trećoj godini, premda ni njezina godina rođenja nije provjerena činjenica, molim!

Ako u činjenicama one same izmiču kontroli, kolaž-knjiga o Aleksandrovoj pobrinula se pokazati nam vjerodostojnost nekih. U petom su dijelu sabrana pisma različitih datuma, pri čemu dominiraju ona upućena Veri Babler. Gramatički i stilski Irina bolje piše nego što govori, to moramo napomenuti. Ipak je pisala znatno mlađa. Šesti je dio knjige posvećen prilozima: selektivne bilješke o osobama koje se spominju u knjizi, bilješke o važnijim mjestima te odjeci o prvoj knjizi Svi životi jedne ljubavi. Knjiga je, uz to, opremljena i vrlo kvalitetnim fotografijama, dopisnicama te faksimilima pisama i naslovnice njezina romana.

Nipošto ne smijemo zaboraviti da je priređivačica Irena Lukšić prepoznata i nagrađena urednica. Prošle, 2007. godine dobila je nagradu Kiklop za biblioteku godine Na tragu klasika (Disput i Hrvatsko filološko društvo), pa tema o Irini Aleksander, kako najavljuje Lukšićeva, očito nije gotova, a pokojna dama može biti zadovoljna da su njezini rukopisi dospjeli u takve uredničke ruke.

Jasmina Vojvodić