Igra na sigurno

Igra na sigurno

Pero Kvrgić je neobičnom snagom odigrao ulogu Skupa, i to prvi put u svojoj polustoljetnoj glumačkoj karijeri, a iznimno kvalitetna ostvarenja postigli su Frane Perišin, Dijana Vidušin i Mijo Jurišić

Obilježavanju velike obljetnice, polutisućljetnoga rođendana slavnoga dubrovačkog renesansnog komediografa Marina Držića 28. ožujka odazvala se i splitska kazališna nacionalna kuća premijerom Skupa, tom jamačno najljepše napisanom Vidrinom komedijom, no na čijoj je pozornici postavljena svega jedanput, prije pola stoljeća prigodom obilježavanja 450. obljetnice autorova rođenja u režiji Marka Foteza i inscenaciji Jagode Buić Bonetti, tada uz legendarnoga Slavka Štetića u naslovnoj ulozi.

Iako se očekivalo da će splitska premijera pedeset godina poslije, u jubilejskoj Držićevoj godini i svjetlu najnovijih znanstvenih otkrića o životu i radu toga svećenika, glumca, prevoditelja, anarhista, putnika i politikanta, autora urotničkih pisama i sanjara iznjedriti neko novo čitanje Skupa, u kojoj bi se zrcalilo i Držićevo nesnalaženje u vlastitoj sredini i bunt protiv licemjernih i potkupljivih vlastodržaca kojima je dobrobit vlastitoga naroda i tada bila posljednja briga, redatelj dubrovačkih korijena Joško Juvančić, inače vrstan poznavatelj Držićeva djela, koji ih je u svom redateljskom radu često i rado postavljao odlučio se za igru na sigurno i uprizorio urednu, ali ne odveć maštovitu, gotovo školsku predstavu.

Tekst o najpoznatijem dubrovačkom škrcu, koji zbog pohlepe miraz i pravo na ljubav uskraćuje i vlastitoj kćeri, odnosno priča o lakomosti i potkupljivosti koja uništava sve pred sobom i kojom je Držić zapravo želio razotkriti izopačenu i odnarođenu, potkupljivu dubrovačku vlast onoga doba, otkrio je još jedanput živost Držićeva izričaja. No poznate škrčeve riječi »Amor nije amor, zlato je amor... zlato stare, mlade, lijepe, grube, svete, grješne, svjetovne i crkvene pridobiva« iščitane odveć pravocrtno i gotovo na način lektire teško da su mogle konotirati sa suvremenim sofisticiranim vještinama i potezima vladajućih velemajstora prema kojima se dubrovačka vlast Držićeva vremena – »nakaze i ljudi nahvao« doimaju poput običnih, umilnih ljepotica.

Splitskoj inscenaciji Skupa nedostajalo je, što je najvažnije, pravoga ritma, premda je imala primjerenu duljinu od osamdeset minuta te je odigrana bez stanke. Tomu je nažalost pridonijela vizualno u prvi mah vrlo dojmljiva scenografija Marina Gozzea, zapravo liliputna maketa Dubrovnika u rukama njegova patrona Sv. Vlaha. No efekt koji se pokušao postići s brojnim stubama pokazao se opasnom zamkom za scenski razmah brojne glumačke ekipe posebice Peru Kvrgića, koji je neobičnom snagom odigrao ulogu Skupa, i to prvi put u svojoj polustoljetnoj glumačkoj karijeri. No iznimno kvalitetna ostvarenja u splitskome je Skupu postiglo troje glumaca: Frane Perišin, Dijana Vidušin i Mijo Jurišić. Uloga Zlatikuma Frane Perišina u gay-varijaciji toga lika bila je pravo iznenađenje i osvježenje, dok su mlada Dijana Vidušin kao Gruba i Mijo Jurišić kao Munuo prštali glumačkom snagom. Ostatak glumačke ekipe, Zoja Odak, Snježana Sinovčić–Šiškov, Josip Zovko, Nenad Srdelić, Vicko Bilandžić, Goran Marković i Matea Elezović odigrali su uloge bez većih iskakanja, dok su nedojmljivi i blijedi bili Ilija Zovko u ulozi Pasimaha Kotoranina i Ratko Glavina u ulozi Nike, a neujednačenost se osjetila i na jezičnoj razini.

Pogođeni, iako predvidljivi kostimi Marije Žarak pridonijeli su solidnu sveukupnom pa i kolorističkom dojmu predstave, kojoj je ipak nedostajao onaj pravi žar ili što bi se u Dalmaciji reklo – pravi špirit.

Mirjana Maroević