Gospotova rapa

Gospotova rapa

Svaki put kad se nađemo u Jelsi, znam da će moj muž spomenuti lokalitete koji su višekratnim odlascima u to hvarsko mjesto obilježili njegovo djetinjstvo. Mina je bila mjesto kamo su se išli kupati – nekoliko obitelji natovarene djecom i bezbrojnim rekvizitima za višesatno zadržavanje na plaži. Veliki gumeni šlauh za koji će se držati slabiji plivači i neplivači nipošto se nije smio zaboraviti, a hrane i pića trebalo je dostajati za tu koloniju muževa i žena, roditelja i djece, braće i sestara, bratića i sestrični, šogora i šogorica, tetaka i stričeva, uz ponekoga »rasparenog« nećaka i djeteta iz susjedstva. Druga je mogućnost bila Gospotova (zapamćena i kao Gošpotova) rapa, uz koju neizostavno slušam i o nekadašnjoj obližnjoj klaonici, pa imam dojam da moj muž ondje i danas zamišlja kako će prilikom svakog izrona iz mora izaći ovjenčan kolutom od životinjskih crijeva na glavi. Pa premda klaonice više nema, dobro razumijem taj osjećaj. On zapravo i ne vidi današnju Jelsu, nego Jelsu iz 1950-ih godina, sa svim već izblijedjelim i izgubljenim ljudima u pejsažu, iz onoga bezazlenog vremena kad ste se, odsjedajući 2–3 puta kod iste obitelji, s njom i okumili. Tako i ja vidim jedno »maleno mjesto srca moga«, djedovsko-bakinska bračka Povlja, usprkos svim ružnim pregradnjama, dogradnjama, izgradnjama, pa i mojih daljnjih rođaka (jer su i domaći »zaslužni« za devastaciju prostora jednako kao i »furešti«), onakvima kakva su bila dok sam u njima još plivala s tikvama zavezanima špagom ispod pazuha, dok su još sve barke bile drvene, dok je barba Cvitko još imao tovara s kojim je njegov sin Ivan, »malo nervožo«, išao u polje proklinjujući na povratku »vas potan i sprtu i zeje«, dok su žene predvečer iznosile kantride na taracu dvora Ostojića–Knežića na Maloj bandi, sjedile, cimale sitnu dječicu i nešto krpile ili plele, a mi »veći« (desetogodišnjaci) smjeli smo učiniti đir na drugu stranu do Vele bande i na se (natrag).

Za prvi dio imena te rape imam informaciju od rođene Jelšanke – da ga oni iz Male bande zovu Gospodova rapa (jer su se ondje kupala gospoda iz Vele bande), a u Veloj bandi (gdje se i nalazi) Gospotova rapa. U objašnjenju ne isključujem ni pučku etimologiju. No više me, priznajem, zanimao drugi dio naziva, sama rapa. Da mi nije dragoga leksikografa Dragutina Parčića i njegova Hrvatsko-talijanskog rječnika (1874), možda bih prevrnula mnogo više stranica prije no što bih stupila na sigurno tlo, a on riječ rapa upućuje na hrapa, tal. scabrositŕ, hrapavost, neravnina, neravnost. Dakle, rapa, baš kao i bad iz prošloga »Vijenca«, nije neko ugodno glatko kameno kupalište, nego se sastoji od hrapava, gruba kamena, koji takav i postaje radom mora i valova. Pa premda nikad ne bismo pomislili da more hrče, hripa ili hropti, to su ipak glagoli koji su s rapom dubinski povezani. Naime, i hripati, i hroptati, i hrkati, i hrupnuti nalaze se u nekom prijevojnom odnosu, a svaki glagol na svoj način označuje neku vrstu disanja, mahom takva koje oponaša buku / hrup, hrupu. Onomatopeja pritom ima važnu ulogu, pa tako hri- (hripati) oponaša jače kašljanje, uz glasne, škripave zvukove, a hru- (hrup, hrupjeti) šumove (šumiti, hučiti). Glagol nahrupiti (jurnuti, nagrnuti, banuti, upasti) ne zahtijeva nikakva dodatna objašnjenja; njega uvijek prati jak zvuk, a upravo su nagli i jaki udarci mora o stijenje učinili njihovu površinu hrapavom, neravnom.

Laici svaku prehladu ili hunjavicu najkraće dijagnosticiraju kao gripu (njem. Grippe, fr. grippe), jer joj glavno obilježje daje upravo jako hripanje, što lijepo pokazuje i češka riječ za gripu, chřipka. No gripa nije samo bolest. To je i određena konfiguracija kamena na osami, što i danas znalcima lijepo otkriva splitski toponim Gripe. Ta gripa ili fripa u rodu je sa slov. hribom (uzvisinom), hribljem / hribovjem (masivnim brdima), odakle je izvedeno i prezime Hribar. Inače hrib može značiti i hrbat, može i konjski hrbat (rus. hríp), a može i gorski greben (češ. chřib). U sjevernoj Italiji taj predslavenski i predromanski leksički ostatak javlja se u obliku greppo, litica, vrlet, nasip, rub jarka, i crappa, kamen, stijena. Ta crappa već se znatno približila škrapi, koja je rezultat metateze likvida (od ie. skorp-).

Ni grapa ne znači (samo) rakiju (u tom slučaju izvorno se talijanski piše grappa), nego je to i jarak što ga je strmo u obali napravila voda. Rezultat toga rada prirode jest manja uska dolina sa strmim obalama. I ta riječ ima dva moguća objašnjenja: 1) možda je stara posuđenica iz svnjem. grabe, jarak (kajkavski graba), njem. Graben u istom značenju, ili je 2) riječ u srodstvu sa slavenskim pridjevom grapav, što znači hrapav. Naime, prasl. *horpú znači izbočina, brazgotina, neravna površina na koži, pa su se takve odlike pretočile i u pridjev *horpavú, što je metatezom likvida dalo hrapav (negdje i grapav) i brzo se proširilo, kako i dolikuje pravoj kožnoj bolesti, na sve kvrgave površine.

Kako sam na Hvaru počela, tako ću na Hvaru i završiti. Ovaj put u Brusju, rodnom mjestu profesora Mate Hraste, kojemu smo u zimskom semestru šk. god. 1964./1965. bili posljednji Mohikanci kojima je predavao (dijalektologiju). Kao vrstan dijalektolog, svojem se zavičaju odužio djelom o čakavskom dijalektu otoka Hvara, u kojem nije izostavio ni govor rodnoga mu Brusja. A upravo se u Brusju za nozdrve kaže hrîpe ji – jer kroz njih, ako nisu začepljene, zuje, zveče, zvone i huče u širokom opsegu registara sve navedene onomatopeje zajedno.