Gledaj i uživaj

Gledaj i uživaj

Kvartet filmova s glazbenim predznakom koji prikazuje kino Europa prigoda je za upoznavanje glazbenih svjetonazora predstavljenih izvođača, a podjednako tako i filmskih svjetonazora autora tih ostvarenja među kojima se izdvaja film Nema me Toda Haynesa

Glazbeni predznak filmova koje nalazimo na repertoaru zagrebačkog kina Europa u razdoblju od 17. travnja do 17. svibnja tek je označnicom prvobitnoga raspoznavanja. Jer, svaki od tih filmova svjedoči o osebujnosti tema, stvaralačkih pristupa, pa i raznolikosti filmskih vrsta. Tako su Začepi i pjevaj (Barbara Kopple, Cecillia Peck, 2006) i Block Party (Michael Gondry, 2005) dokumentarni filmovi, a Noći boje borovnice (Wong Kar Wai, 2007) i Nema me (Todd Haynes, 2007) igrani.

Pritom moramo naglasiti da film Noći boje borovnice, zasada posljednje ostvarenje glasovitoga redatelja Wong Kar Waija, ne možemo uistinu svrstati u glazbeni film. Premda obiluje nizom dojmljivih glazbenih brojeva i izvornom filmskom glazbom znamenitog američkog glazbenika Rya Coodera (čije filmske suradnje ponajprije uključuju Waltera Hilla i Wima Wendersa), taj se film žanrovski može označiti dramom, a podžanrovski filmom ceste. Bez oklijevanja mogli bismo ustvrditi da je upravo glumački prvenac glazbene zvijezde Nore Jones poput jezičca na vagi koji je filmu priskrbio prisutnost u ovomjesečnom kinopostavu. Zvjezdanu težinu tom ostvarenju svakako pridodaje i prisutnost glumaca poput Judea Lawa ili Natalie Portman u suzdržanim izvedbama, potpuno u opreci sa stiliziranom melodramatičnosti glumačkih izvedbi znatno manje razvikanih Davida Strathairna i Rachel Weisz. Izmjena rodnog predznaka u naizgled tipskim postavkama središnjih likova domišljat je postupak u kojem ženski likovi preuzimaju aktivnu, a muški pasivnu ulogu u okviru pripovjednog tkiva. Osebujnost je redateljskoga stila Wong Kar Waija prepoznatljiva, no moramo ustvrditi da u Noćima boje borovnice odveć često seže do stilskog manirizma, a očevidni eklekticizam taj film mjestimice čini više nalik ostvarenju osamdesetih godina prošloga stoljeća (npr. rani francuski neobarok ili američki film otklona) nego suvremenom razdoblju.

Dokumentarni filmovi Začepi i pjevaj i Block party u potpunosti su uronjeni u američku društvenu zbilju. Pritom bespogovorno možemo uočiti društvene, rasne, pa i ideološko-političke suprotnosti, jer Začepi i pjevaj zagovornik je bjelačke mainstream Amerike, a Block party afroameričke marginalne. U prvo navedenom filmu, redateljice Kopple i Peck samosvjesnim pristupom središnje likove, članice country sastava Dixie Chicks sagledavaju kroz višestruku prizmu. Kako je njihov izniman uspjeh poljuljalo neslaganje s američkom invazijom na Irak 2003, tako se i njihova nastojanja u opstanku glazbene karijere, kao i očuvanju vlastitih osobnosti, prelamaju na više razina, društveno-političkoj, stvaralačkoj, obiteljskoj i pojedinačnoj. Gledatelj je tako doveden u situaciju objektivno svjedočiti zadatoj situaciji, ali i s osobnog stanovišta uspostaviti stav spram djelovanja Dixie Chicks.

Ni film Block party nije pravocrtne strukture, iako je razdoblje što ga predstavlja znatno kraće, a struktura presudnog zbivanja, hip-hop-koncerta u njujorškom Brooklynu, izrazito dinamična. I u karakteru organizatora koncerta Davea Chappellea prožimaju se barem tri segmenta – društvo, glazba i humor. Predstavljajući doista širok raspon sudionika nastupa, prisutnih gledatelja, kao i njihovih kulturnih zaleđa, redatelj Michael Gondry djelotvorno oblikuje filmsku cjelinu koja punu uvjerljivost naposljetku ipak duguje poklonicima hip-hop-glazbe.

Unatoč činjenici da ne možemo zanemariti kvalitativna ili glazbena postignuća triju ukratko raščlanjenih filmova, film Nema me redatelja Toda Haynesa nedvojbeno je prijelomnim ostvarenjem u trenutnom postavu kina Europa. Nije pritom presudan ugled toga američkog filma koji uživa kod filmske kritike, pa ni niz glasovitih filmskih nagrada, nego i stvaralački pristup primarno biografskom filmu o nekoliko prijelomnih razdoblja u životu i stvaralaštvu već odavna legendarnoga Boba Dylana. Narativnom strukturom koja zahtijeva znatno višu razinu gledateljeve uključenosti i osebujnim stvaralačkim postupcima taj film, izravno metaforički, predstavlja različita razdoblja karijere glasovitoga glazbenika. Pritom svako od tih razdoblja ocrtava povelik raspon slikovno-pripovjedačkih pristupa, kao i različiti glumci, od kojih ni jedan nije označen imenom Boba Dylana, podjednako kao što ni jedno od predočenih razdoblja nije izravnim biografskim prikazom. Takvim pristupom Haynes Dylanov metaforičan životopis i glazbeno, ali i društveno značenje, podiže na razinu sagledavanja cjelokupne američke glazbene tradicije, njezinih društvenih uvjetovanosti, kao i kulturnog utjecaja što ga je ta glazba dosegnula i izvan američkoga podneblja.

Film Nema me dojmljivo je i vrijedno ostvarenje, no, usudio bih se ustvrditi i da pojedini segmenti usprkos zasebnoj kvaliteti ne dosežu i nužno potrebnu učinkovitost u okviru filmske cjeline. Potrebno je, međutim, istaknuti iznimna glumačka ostvarenja, u kojima ipak prednost pripada Cate Blanchett. Pridružimo li joj mlađahnog Marcusa Carla Franklina, karizmatičnoga Christiana Balea ili nedavno preminula Heatha Ledgera, raskoš je glumačkih izvedaba dosljedno usklađena s prijelomnim razdobljima karijere Boba Dylana.

Naposljetku, možemo ustvrditi da je kvartet filmova s glazbenim predznakom koji prikazuje kino Europa prigoda za upoznavanje glazbenih svjetonazora predstavljenih izvođača, a podjednako tako i filmskih svjetonazora autora tih ostvarenja.

Tomislav Čegir