Fusnota o tragovima

Dragi čitatelji,

Bolji običaji, navodno. Bolji običaji ili prešutna, okvirna žanrovska pravila nalažu da se posljednji urednički uvodnik sastoji od reda povijesti i reda nostalgije. Urednik bi u takvoj prigodi trebao podsjetiti na početke svoga mandata, na okosnicu svoga programa, što je htio, kako se radilo te što je na koncu postigao, što ostavlja iza sebe onima koji dolaze (ako im već želi nešto ostaviti). Konačno, oproštajni paketić uključivao bi i zahvale suradnicima, financijašima, nakladniku, a ako bi se baš i posrećilo, urednik bi mogao iznijeti kakvu anegdotu o radu redakcije na kraju uvodnika, da sve svrši u ležernu i zabavnu tonu. Možda i zajednička fotografija članova redakcije i najvjernijih suradnika na naslovnici… Moram priznati da mi se sve to, u ovom trenutku, čini besmislenim i nepotrebnim. Onima koji zaslužuju zahvalu za iskrenu potporu i vjernost javna i papirna zahvala i nije potrebna, a oni koji nisu mogli podnijeti »Vijenac« svih ovih godina ionako znaju u čemu i zašto su »Vijenac« bile dobre novine za kulturu, jer ih je upravo to najviše smetalo. Nomina odiosa… pa neka tako i ostane.

Naposljetku, o sjajnoj atmosferi i dobrim vibracijama kojima su »Vijenčevi« suradnici častili svoje čitatelje u posljednjih devet i pol godina dostatno je tek reći ono što je Kuzma ponavljao kad nam je baš dobro išlo i kad smo mislili da nam je rad u Matičinu »Vijencu« vrhunac dana, tjedna i mjeseca (a bilo je mnoštvo takvih trenutaka): možda i ne radimo najbolje novine na svijetu, ali se zato dobro zabavljamo.

I evo dokle smo stigli. 242 broja od siječnja 1999. O tragovima »Vijenca« neka svatko prosudi sam. Mi nismo nezadovoljni.

S poštovanjem,

Ivica Matičević, glavni urednik