Dobra drama, kriva teorija

Dobra drama, kriva teorija

Psihoanaliza je propustila odraditi svoju treću veliku revoluciju. Prilika se pojavila davne 1984, i to iz čak dva izvora: prvo je George Steiner u knjizi Antigones postavio radikalno pitanje kako bi izgledala psihoanaliza da je započela s Antigonom umjesto s Edipom, a ubrzo zatim pojavila se i knjiga psihoanalitičara i direktora Arhiva Sigmunda Freuda Jeffreyja Moussaieffa Massona The Assault on Truth: Freud’s Supression of The Seduction Theory. U njoj autor na temelju bogate građe iz Freudova arhiva i dotad neobjavljenih pisama Fliessu postavlja tezu kako je prva teorija seksualnosti u psihoanalizi, takozvana teorija zavođenja, ipak bila – ispravna. I dok je Steinerovo pitanje prošlo više-manje nezapaženo, Massonova je teza izazvala priličnu buru u psihoanalitičkim krugovima. Nakon svega, intrigantna izjava ostaje ona iz korespondencije Massona i Anne Freud, gdje ona kaže: »Podržavanje teorije zavođenja nužno bi značilo napuštanje Edipova kompleksa, a s njime i važnosti fantazmatskih konstrukcija, svjesne i nesvjesne fantazme. Zapravo, mislim da nakon toga psihoanalize više uopće ne bi ni bilo.«

Pokušaj preispisivanja psihoanalize kroz metaforičku instancu Antigonina i Jokastina lika ipak nudi drukčije viđenje sudbine psihoanalize od onoga Anne Freud. Što, naime, ako je Freudova bila u krivu? Što ako je moguće zadržati i teoriju zavođenja i koncept fantazme, a da nijedan od ta dva koncepta ne povežemo s Edipovim kompleksom ionako upitne validnosti (a svakako upitne univerzalnosti) ili isključivo seksualnom traumom kojoj je subjekt u teoriji zavođenja izložen izvana? Kao predispozicije za odgovor na ta pitanja nude se jedna premisa i dva smjera kojima nakon njezina prihvaćanja iste valja krenuti. Kao prvo, od iznimne je važnosti naglasiti problem koji se javlja kod svakog pokušaja odgovora na Steinerovo pitanje s početka teksta. Čini mi se, naime, kako je svaki od njih zanemario ključni moment hipoteze o psihoanalizi s Antigonom: da je psihoanaliza zaista bila započela s Antigonom, a ne s Edipom, velika je vjerojatnost da se Edipov kompleks kao takav nikada ne bi ni razvio, a bez njega ne bi bilo ni prededipske faze razvoja, straha od kastracije, zavisti za penisom, i tako dalje. Prihvaćanje te premise oslobađa put teorijskoj obradi sljedeća dva smjera koji se nude kao potencijalne teorije nastanka neuroze i subjektivacije: prva je analiza teorije zavođenja uzimajući Jokastu kao ključnu za Sofoklovu dramu Kralj Edip. Više je nego nekoliko primjera u spomenutoj drami koji nam mogu poslužiti kao potvrda hipoteze da je Jokasta sve vrijeme znala Edipovo podrijetlo, svi do jednog jasno prikazujući Jokastino žestoko odgovaranje Edipa od nakane da sazna istinu. Teza koja naglasak u tom narativu prebacuje s Edipa na Jokastu zapravo reflektira prijelaz s frojdovske/edipske paradigme u kojoj je karakteristična dječja nesvjesna želja na paradigmu gdje je Jokasta ta koja nam može poslužiti kao metafora svjesne kriminalne želje napasnika. Upravo se na ovome mjestu postavlja ključno pitanje: što ako je Freud upotrijebio dobru dramu – ali za krivu teoriju seksualnosti?

Drugi smjer razvoja psihoanalize – onaj koji pokušava ponuditi teoriju o procesu subjektivacije (bez obzira na potencijalne traume koje je dijete doživjelo) – konačno nas dovodi do Antigone. Za razliku od vjerojatno najpoznatije (Hegelove) interpretacije sukoba u Antigoni, gdje se konflikt između nje i Kreonta definira kao ključ drame, ujedno fungirajući kao metafora za sukob između oikosa i polisa te između zakona bogova i zakona države, moja interpretacija Antigone ide u drugom smjeru. Služeći se Lacanovom definicijom krivnje u psihoanalitičkoj etici, gdje on kaže kako je »jedina stvar zbog koje se – bar iz analitičke perspektive – čovjek može osjećati krivim jest kada ustukne pred svojom željom« ([1960]1992, 319; prijevod moj), kao ključni sukob u toj drami predlažem onaj koji se u velikom broju slučajeva posve zanemaruje: sukob između Antigone i Izmene. Konflikt dviju sestara u kontekstu preispisivanja psihoanalize putem Antigone funkcionira kao sukob izvana koji metaforički predstavlja unutarnji sukob u subjektu. To više nije edipski sukob karakterističan za psihoseksualni razvoj djeteta gdje je majka objekt za kojim se žudi i – u uspjelom prolasku kroz Edipov kompleks – odustaje. U Antigoninu kompleksu ključnim postaje unutarnji sukob koji nastaje na granici Imaginarnog i Simboličkog, i gdje majka više nije željeni objekt nego želja djeteta za simbiozom s majkom postaje ključan moment u psihoanalizi. Točku nastanka tog unutarnjeg sukoba, nakon izlaska iz faze imaginarne simbioze (I), nazivam fazom Antigonina izbora (II). Dijete, naime, u trenutku kada shvaća da simbioza s majkom nije ni stvarna ni moguća ima dvije mogućnosti. Prva je odustajanje od iluzije o njihovu fantazmatskom jedinstvu, što ga posljedično uvodi u Simbolički univerzum, ali i označuje psihoanalitički krivim zbog odustajanja od vlastite želje (za razliku od Antigone u drami). Druga mogućnost jest potpuno isključenje mogućnosti postojanja manjka te posljedično stvaranje psihotičkog univerzuma gdje subjekt od imaginarne simbioze s majkom nikada ne odustaje, a želju je nemoguće formulirati. Uspjeh procesa subjektivacije tako ovisi o pozicioniranju djeteta (bilo kojeg spola/roda) naspram majke te prihvaćanje činjenice da simbioza s njom nikada nije ni postojala, odnosno bolje rečeno dalje postojanje te fantazme u nesvjesnom u kojem vjerovanje u neku buduću simbiozu postaje moguće (život nakon smrti, na primjer). Nesvjesno kao takvo počinje se formirati upravo u tom momentu razvoja. Neurotski ožiljci koje subjekt pritom zadobiva tako postaju konstantnim podsjetnikom posljedica izbora treće faze, takozvanoga Izmenina kompromisa (III). Ona nam doduše omogućuje funkcioniranje u Simboličkom registru, ali nas istovremeno i osuđuje na život gdje slični izbori s kojima se susrećemo tijekom života funkcioniraju samo kao metonimijsko preispisivanje tog prvog (nemogućeg) izbora, gdje odabravši funkcioniranje u Simboličkom (zauvijek) (p)ostajemo subjekti manjka, alijenacije i neuroze.

Vlasta Paulić

Vlasta Paulić (1979) rođena je u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala kroatistiku i komparativnu književnost. Trenutno dovršava magisterij iz komparativne književnosti na sveučilištu Ludwig-Maximilian u Münchenu. Bavi se pretežito psihoanalizom, feminizmom i teorijama subjekta te problematikom Drugog.