Dinamičke suptilnosti

Dinamičke suptilnosti

Pijanist Eugen Indjić predstavio je pravoga Schuberta, pravoga Schumanna i pravoga Chopina – onako kako bi trebali zvučati, a ne onako kako najčešće zvuče danas

Na drugoj večeri gostovanja sa Zagrebačkom filharmonijom (koja se zbila u petak, 11. travnja 2008, u sklopu ciklusa Plava oktava), dirigent Dmitrij Kitajenko usredotočio se na izvedbe djela Ludwiga van Beethovena. Program je bio prava poslastica: uvertira Egmont donijela je lakog Beethovena, s velikim dinamičkim nijansama, što nije uvijek specifičnost Filharmonijina izvođenja. Tijekom koncerta, Kitajenko je od orkestra postizao iznimne dinamičke suptilnosti koje su najviše došle do izražaja u Trećem koncertu za klavir i orkestar u c-molu. Glasovir je svirao proslavljeni ruski pijanist Andrej Gavrilov. Gurnuvši orkestar u pozadinu, ali surađujući s njim gdje god je to partitura zahtijevala, Gavrilov je Beethovenov koncert svirao mocartovski, s iznimno zvonkim tonom. To se posebice čulo u drugom stavku (Largo), gdje je klavir doista pjevao bisernim tonom – no orkestru je, upravo u stavku Largo, bilo teško uživjeti se u takav način izvođenja. Tijekom prvog stavka (Allegro con brio) došla je do izražaja i Gavrilovljeva potreba za iskazivanjem: s publikom je komunicirao izravno (čak i ljutitim pogledom u povodu zvonjave mobitela), a pjevni zvuk njegova glasovira povremeno je postajao grubo metalan. Ali, publika ga je smjerno pozdravljala, a on, sklon egzibicionizmu, zaboravio je spomenuti mobitel da bi, na kraju koncerta, pozdravio oduševljeni pljesak poput kakva kralja.

Sedma simfonija u A-duru Ludwiga van Beethovena ostavila je Kitajenka sama s orkestrom. Bez Gavrilovljeva tjeranja u drukčiji način, Kitajenko se vratio pomnu čitanju Beethovena. Brzi stavci zadržali su snagu pokrivši neke nedostatke koji se nisu dali promijeniti u orkestralnoj rutini. No profinjeni Allegretto zvučao je neemotivno i ravno, bez suptilna uranjanja u unutarnje melodije Beethovenova naizgled jednostavna, ali zapravo vrlo složena harmonijskog govora. Za razliku od toga, veliki finale posljednjega stavka doista je pojeo podij: nošeni vjetrom Beethovenove simfonije, filharmoničari su stavili točku na i kada su slavno dosegnuli toniku. Unatoč povremenim padovima, koncert je bio skloniji usponima gdje se rutina miješala sa zanimljivim, novim interpretacijama velikoga majstora bečke klasike.

Za razliku od majstorskog egzibicionizma Andreja Gavrilova, pijanist Eugen Indjić na koncertu održanu u Hrvatskom glazbenom zavodu sljedeći dan, 12. travnja, donio je na pozornicu ljubaznost, mekoću ali i čvrstinu – ukratko, sigurnost u apsolutno poznavanje glasovirskoga tona. Stroga kontrola obogaćena ljupkim uzletima i dubokim, zanosnim promišljanjem nije dopuštala jednostrani pristup autorima iz prve polovice devetnaestog stoljeća. Schubertova Sonata u a-molu (D 784, op. posth. 143) zvučala je ozbiljno, čak s mogućom filozofskom pozadinom. Carneval (op. 9) Roberta Schumanna lepršavo je nizao sve likove i događaje skladateljevih bliskih i daljih uzora – ovdje je romantični duh najviše uzeo maha. A izvedba Chopina – Balade u f-molu (br. 4, op. 52), Tri mazurke, op. 50 (u G-duru, u As-duru i u cis-molu) i slavne Poloneze u As-duru (op. 53) – negirala je epitet salonskog. Chopin je zvučao dovoljno zanosno da se osjeti pravi romantički duh, no taj je zanos bio uokviren čvrsto kontroliranim tonskim bojama i bogatom dinamikom. »Baš za gušt!« komentirala je jedna slušateljica i, zapravo, njezinu je komentaru teško išta dodati. Eugen Indjić predstavio je pravoga Schuberta, pravoga Schumanna i pravoga Chopina – onako kako bi trebali zvučati, a ne onako kako najčešće zvuče danas, nerijetko grubo izmijenjeni postmodernističkim primjesama.