DA NE PLEŠEM, ŠTO BIH RADILA?
Malo je ljudi koji još vjeruju u ljubav. Koji mogu zadržati vatru strasti da dovijeka gori. Malo je ljudi koji ne očekuju ništa od svijeta i žive jednostavno stoga što vole život
Ne znam da li ples može biti ekvivalent za nešto drugo... mislim da može, jer je proizvod našeg vlastitog truda.
Više-manje svaka umjetnost ostavlja trag, čak i glazba čiju melodiju možemo nastaviti pjevušiti nakon što je skladba završila. Možemo je snimiti i tako zabilježiti osjećaj koji je pružila.
Ples, iako danas postoji mogućnost videa i na taj način pamćenja pokreta, za mene ostaje poezija trenutka. Plesač ocrta dugu rukom i jedino što ostaje jest sjećanje u očima gledatelja i toplina u tijelu plesača.
»Cvijeće se otvara u šakama plesača, a ptice odlijeću s vrška prstiju, tijelo se njiše, čas ponosno, čas pobožno, svaki mišić na licu je transformiran, oči laskaju ili ismijavaju i preziru, dok obrve izražavaju strah ili sumnju, čak i ako cijelo lice izražava drukčije, često i sasvim suprotne emocije u istom dahu – takvoj plesnoj drami, izvedenoj uz najdelikatnije nijanse glazbenoga djela ili poezije kroz vozilo tijela, zasigurno nema ravnog ni u ni jednoj umjetnosti. A čudo je da je preživjela gotovo tri tisuće godina u Indiji, gotovo netaknuta, u potpunom šarenom veličanstvu forme i raspoloženja koje je skupila u sebe tijekom stoljeća.«
Mulk Raj Anand
Moj novi vodič kroz pokret prekrasna je žena kojoj na sam spomen riječi ples zatitra osmijeh na licu.
Lalitha Srinivasan žena je koja u 65. godini života svaki ponedjeljak i četvrtak odijeva sari za plesanje i uz zvuk učiteljeva natuwangama spušta se u aramandi (čučanj) i zalijeva cvijeće u rukama sjajem iz svojih očiju.
Gdje je strast za koju živimo? Koju toliko išćemo?
Mislim da sam je osjetila u boji glasa Lalithe kada je uz osmijeh rekla: »Što bih radila, kada ne bih plesala?«
Bi li itko od nas znao postojati da nije, barem na sekundu svakoga dana, potpuno i bezuvjetno zaljubljen?
Osjećam da jedino onda istinski volimo, kada nam nije bitno da li smo voljeni. Kada sve što je bitno jest pokrenuti vlastito tijelo (iznutra, ili doslovno izvana) i osjetiti toplinu trenutka.
Što ples daje drugom, gledatelju?
Ovdje, u ovom slučaju nije bitno... Postaje najintrovertnija stvar na svijetu.
Stari filozofi vjeruju da je Bog u svima i svemu. I da ga kojim slučajem nema... trebalo bi ga izmisliti. Jer upravo njega ples u Indiji dočarava.
Bharatanatyam je kompozicijska umjetnost (umjetnost scene, drame, glazbe, poezije, boje i ritma).
Bit mu je ples koji uključuje sve umjetnosti, ali čija poruka nije nužno usmjerena samo osjetilima, i putem njih čisto izvanjskom užitku, nego i duši plesača i gledatelja (primatelja). Upravo stoga Bharatanatyam je forma isključivo namijenjena spiritualnoj ekspresiji, jer je u njemu sadržana intenzivna svijest onih koji mogu čitati izvan simbola bilo koje vjere značenje svoje individualne spiritualne borbe.
Bharatanatyam je vozilo ekspresije: pokret ekstremiteta, jezik gesti (hasta), tala (ritam isplesan stopalima), poezija otpjevana od strane pjevača i plesača. Ali najvažnija je Bhava (ekspresija – izražajnost).
Bharatanatyam bi trebao portretirati sva lica Mahabharate, Ramayane, Puranase... i tim pričama dati svijetu potpunu filozofiju života. U želji da oslika emocije i akcije svih tih likova, plesač mora ne samo razumjeti bogove i božice nego čovječanstvo u cjelini. Bogovi i božice su ljudi, njihova su djela ljudska, njihove su misli ljudske, njihove su emocije ljudske, ali oni sami su nadljudi, božanstva.
* * *
»Voli me, da te mogu voljeti. Drži me, da te mogu držati«, rekoh samoj sebi dok sam uz zatvorene oči pokušavala oživiti jedan trenutak...
Prva brzina u glavi, druga u nogama, treća u rukama...
Strast, ljubav, vječnost. Nepotrebno je o tome pisati kada držiš sunce u rukama i svijet u očima. A ocean u obliku kapljica znoja preplavljuje ti cijelo tijelo.
Što bih radila kada ne bih plesala?
Jedan glagol pobija drugi. Svijet je u stalnoj mijeni; bez pokreta nema života.
Maja Drobac
Klikni za povratak