Crveno

Crveno

Mala knjiga o bojama nastala je iz razgovora što ih je za francuski tjednik »L’Express«, u ljeto 2004, Dominique Simonnet vodio s povjesničarom i antropologom Michelom Pastoureauom, autorom dvadesetak djela posvećenih srednjem vijeku, heraldici, vitezovima Okruglog stola, povijesti i simbolici boja. Mala knjiga o bojama u svojih sedam poglavlja (od kojih je prvih šest posvećeno temeljnim bojama – plavo, crveno, bijelo, zeleno, žuto, crno – a sedmo polubojama i nijansama), nudi obilje zanimljivih podataka i uzbudljivu priču o povijesti boja. Knjigu je prevela Bosiljka Brlečić, a uskoro izlazi u izdanju Matice hrvatske.

Ovdje donosimo ulomak iz knjige posvećen crvenoj boji.

CRVENO: TO JE VATRA I KRV, LJUBAV I PAKAO

Kod njega nema baš previše istančanosti. Nasuprot onom bojažljivom plavom, o čijoj smo dvosmislenoj povijesti razgovarali prošli tjedan, crveno je ohola boja, puna častohleplja i željna vlasti, boja koja želi biti viđena i odlučna da se nametne svim drugim bojama. Unatoč toj drskosti, njezina prošlost nije ipak bila uvijek slavna. Postoji jedno skriveno lice crvene boje, jedno zlo crveno (kao što se govori o zloj krvi), koje je izazivalo pustošenja tijekom cijele povijesti, ostavljajući za sobom teško nasljeđe puno nasilja i bijesa, zločina i grijeha. Upravo tu dvostruku sliku crvene boje opisuje nam povjesničar simbolizma, Michel Pastoureau, naš vodič tijekom ovoga dugog šarenog ljeta: otkriva nam njezin čudesan identitet, ali i opasan poput Sotoninih plamenova.

Ako ima neka boja koju možemo uistinu nazvati bojom, onda je to sasvim sigurno crvena! Mogli bismo reći da crvena sama predstavlja sve ostale boje, da je ona boja.Govoriti o »crvenoj boji« doista je gotovo pleonazam! Uostalom, neke riječi, kao recimo coloratus u latinskom ili colorado u španjolskom, označavaju istodobno »crveno« i »obojeno«. Na ruskom, krasnoi znači »crveno«, ali i »lijepo« (etimološki, Crveni trg je »lijepi trg«). U simboličkom sustavu antike, koji se vrtio oko tri pola, bijelo je predstavljalo bezbojno, crno je grosso modo bilo prljavo, a crveno je bilo boja, jedina dostojna tog imena. Nadmoć crvenog nametnula se na cijelom Zapadu.

Je li to naprosto zato što ono privlači pogled, jer je u prirodi malo prisutno?Ljudi su, naravno, uvijek cijenili ono što se najviše ističe u okolini. Ali postoji i drugi razlog: vrlo su rano ovladali crvenim pigmentima i naučili ih upotrebljavati u slikarstvu i bojenju. Već 30 000 godina prije nove ere paleolitska umjetnost služi se crvenom bojom, dobivenom uglavnom iz oker-crvene zemlje: pogledajte crteže životinja u spilji u Chauvetu. U neolitu, dobivali su je iz broćike, biljke čiji korijen sadrži crvenkasto obojen sok i koja raste u najrazličitijim podnebljima, zatim su se služili nekim kovinama, recimo željeznim oksidom ili živinim sulfidom... Kemija crvene boje razvila se dakle vrlo rano, i bila je vrlo uspješna. I to je svakako pridonijelo uspjehu te boje.

Pretpostavljam dakle da je, nasuprot plavoj boji o čijoj ste nam ne uvijek sretnoj povijesti pripovijedali prošli tjedan, crvena imala sjajniju prošlost.Da. Već u antici joj se dive i povjeravaju joj atribute moći, to jest atribute religije i rata. Bog Mars, rimski centurioni, neki svećenici... svi su odjeveni u crveno. Ta će se boja nametnuti jer upućuje na dva elementa, prisutna u cijeloj njezinoj povijesti: vatra i krv. Možemo ih promatrati bilo pozitivno bilo negativno, a to nam daje četiri pola oko kojih je prvobitno kršćanstvo izgradilo tako snažnu simboliku da živi još i danas. Vatreno crveno, to je život, Duh Sveti na blagdan Duhova, oživljujući plameni jezici koji se spuštaju na apostole; ali ujedno je i smrt, pakao, Sotonini plamenovi koji spaljuju i uništavaju. Krvavo crvena je ona koju je prolio Krist, snaga Spasitelja koji pročišćuje i posvećuje; ali ona je i ukaljana put, (krvni) zločini, grijeh i nečistoće biblijskih tabua.

Prilično dvoznačan sustav...Sve je dvoznačno u svijetu simbola, a osobito u svijetu boja! Svaka od njih ima dva lica, dva suprotna identiteta. Zanimljivo je da se s vremenom ta dva lica sve više približavaju, i ponekad gotovo poklapaju. Slike koje prikazuju prizor u kojem Juda ljubi Isusa, primjerice, često ih prikazuju kao dva gotovo identična lika, u jednakoj odjeći, jednakih boja, kao da su dva pola jednog magneta. Pročitajte također Stari zavjet: crveno se u njemu čas povezuje s grijehom i zabranom, čas sa moći i ljubavlju. I tu već nalazimo simboličku dvojnost.

Crveno će se prije svega povezivati sa znakovima moći.Samo neke crvene boje! U carskom Rimu, crveno koje dobivaju iz jedne supstancije volka, rijetke školjke koje ima na Sredozemnom moru, namijenjeno je caru i vojskovođama. Budući da se u srednjem vijeku taj recept za dobivanje rimskog purpura izgubio (a uz to su nalazišta volka na obalama Palestine i Egipta bila iscrpljena), počinju je proizvoditi od grimiznog crva, jajašaca košenile koja žive kao paraziti na lišću hrasta.

U SREDNJEM VIJEKU CRVENO JE MUŠKA BOJA, TEK POSLIJE POSTAJE ŽENSKA

Trebalo ga je naći!Točno. Branje tog crva zahtijeva velik trud, a proizvodnja boje jako je skupa. Ali dobivena je crvena boja prekrasna, sjajna, postojana. Velikaši si, dakle, mogu uvijek priuštiti luksuznu boju. A seljaci mogu posegnuti za običnom broćikom, koja daje manje sjajnu boju. No, to nije ni važno, ako se razlika ne vidi dobro prostim okom: bitni su sirovina i cijena. U društvenom smislu, postoji crveno i crveno! Uostalom, za srednjovjekovno oko sjaj nekog predmeta (njegov zagasit ili sjajan izgled) važniji su od njegove boje: žarko crveno doživljavat će se kao bliže sjajnom plavom nego izblijedjelom crvenom. Žarko crveno uvijek je znak moći, i kod svjetovnih ljudi i kod crkvenih dostojanstvenika. Od 13. i 14. stoljeća, papa, koji je do tada bio u bijelom, odijeva se u crveno. Isto tako i kardinali. To znači da su te velike i ugledne ličnosti spremne proliti svoju krv za Krista... U isto vrijeme, na slikama se prikazuju crveni vragovi, a u romanima možete često naći nekog demonskog viteza u crvenom, s crvenim grbom, pa i pokrivačem za konja, koji izaziva junaka na dvoboj. Ljudi se vrlo dobro prilagođavaju toj dvoznačnosti.

A Crvenkapica, koju također nalazimo u srednjovjekovnoj šumi? Ulazi li i ona u tu igru simbola?Naravno. U svim verzijama priče (najstarija potječe iz tisućite godine), djevojčica je u crvenom. Je li to zato što su tako odijevali djecu da bi ih mogli lakše uočiti izdaleka, kao što su tvrdili povjesničari? Ili zato što se, kao što kažu neki stari tekstovi, priča događa na dan Duhova i svetkovine Duha Svetog, čija je liturgijska boja crvena? Ili pak zato što će se djevojčica naći u krevetu s vukom i što će poteći krv, teza koju nude psihoanalitičari? Što se mene tiče, ja dajem prednost semiološkom objašnjenju: dijete u crvenom nosi posudicu s bijelim maslacem baki odjevenoj u crno... Tu imamo tri temeljne boje starog sustava. Nalazimo ih i u drugim pričama: Snjeguljica dobiva crvenu jabuku od crne vještice. Crni gavran ispušta bijeli sir – koji zgrabi crvena lisica... Uvijek se ponavlja isti simbolički kod.

U srednjem vijeku, ti kodovi o kojima govorite očituju se u odjeći i imaginarnom. Ali ipak ne i u svakodnevnom životu!Varate se! Simbolički kodovi imaju vrlo praktične posljedice. Uzmite samo bojadisare: u gradu, neki od njih imaju licenciju za crveno (uz dopuštenje da boje tkaninu i u žuto i bijelo), drugi imaju licenciju za plavo (oni imaju pravo bojiti tkanine i u zeleno i crno). U Veneciji, Milanu ili Nürnbergu, oni koji su se specijalizirali za crvenu boju dobivenu iz broćike ne smiju raditi crveno od grimiznog crva. Ne smije se izaći iz svoje boje, pod prijetnjom kazne! Oni koji boje u crveno i oni koji boje u plavo žive u odvojenim ulicama, zatvoreni u predgrađima, jer njihove oficine šire oko sebe smrad, a oni se često žestoko sukobljavaju optužujući jedni druge da zagađuju rijeke. Valja dodati da je u to doba proizvodnja tekstila jedina prava industrija u Europi, gospodarski vrlo važna.

TIJEKOM STOLJEĆA AFIRMIRALO SE CRVENO ZABRANE

Kladim se da se naša crvena boja, izrazito drska, neće svidjeti krutim zagovornicima reformacije.Neće, a pogotovo zato što je ona boja papista! Za protestantske reformiste, crveno je boja nemorala. Oni se pozivaju na jedan odlomak u Apokalipsi (Otkrivenju) u kojem evanđelist Ivan pripovijeda kako, na zvijeri koja izlazi iz mora, jaše velika bludnica Babilona odjevena u crvenu haljinu. Za Luthera Babilon je Rim! Treba dakle prognati crvenu boju iz hrama – i iz odjeće dobra kršćanina. Taj progon crvenog nije ostao bez posljedica: od 16. stoljeća muškarci se više ne odijevaju u crveno (osim kardinala i pripadnika nekih viteških redova). U katoličkim krugovima, žene se mogu odijevati u crveno. Bit ćemo svjedoci i jedne zabavne zamjene mjesta: dok je u srednjem vijeku plava boja bila više ženska (zbog Djevice Marije), a crvena muška (znak moći i rata), stvari se obrću. Odsada plavo postaje muško (jer je diskretnije), crveno se povezuje sa ženskim. Tragovi toga održali su se do danas: plavo za male dječake, ružičasto za djevojčice... Crveno će ostati i boja mladenkine haljine do 19. stoljeća.

Mladenka je bila u crvenom!Naravno! Osobito u seljaka, to jest velike većine tadašnjeg stanovništva. Zašto? Zato što se na dan vjenčanja odijeva najljepša odjeća, a lijepa i bogata haljina je dakako crvena (u dobivanju te boje bojadisari su najuspješniji). I u tome opet nalazimo našu dvoznačnost: prostitutke su dugo morale nositi jedan crveni odjevni predmet, da bi, na ulici, stvari bile posve jasne (iz istoga razloga stavljat će se crvena svjetiljka na vrata javnih kuća). Crveno opisuje dvije strane ljubavi: božansku ljubav i grijeh puti. Tijekom stoljeća afirmirala se i crvena kao boja zabrane. Nalazimo je već u togama sudaca i rukavicama i kukuljici krvnika, onoga koji prolijeva krv. Od 18. stoljeća crvena krpa označava opasnost.

Ima li to nekakve veze s crvenom zastavom komunista?Ima. U listopadu 1789. Ustavotvorna skupština donosi odluku da će se u slučaju nereda crvena zastava postaviti na raskrižjima kao znak zabrane okupljanja i kao upozorenje da snage javnog reda imaju pravo intervenirati. Na dan 17. srpnja 1791. velik broj Parižana okuplja se na Marsovu polju tražeći svrgavanje Luja XVI, koji je upravo uhićen u Varennesu. Kako prijeti pobuna, Bailly, gradonačelnik Pariza, daje hitno podignuti veliku crvenu zastavu. No, pripadnici nacionalne garde pucaju bez upozorenja: ima pedesetak mrtvih, koje odmah proglašavaju mučenicima revolucije. Neobičnim obratom, ta glasovita crvena zastava, natopljena krvlju mučenika, postaje simbol potlačena puka i revolucije. Nešto kasnije, čak je malo nedostajalo da postane simbolom Francuske.

Francuske!Da, da! U veljači 1848. ustanici opet mašu crvenom zastavom pred pariškom Gradskom vijećnicom. Do tada je trobojnica postala simbolom Revolucije (inače, te tri boje, suprotno onomu što se obično tvrdi, nisu spoj carskih boja i boja grada Pariza, koje su zapravo bile crvena i smeđa: one su preuzete od američke revolucije). Ali, u tom trenutku, trobojnica je diskreditirana, jer ju je kao svoju zastavu uzeo kralj Louis-Philippe. Jedan od prosvjednika traži da crvena zastava postane »simbol bijede naroda i znak raskida s prošlošću«, službeno obilježje Republike. Naše tri boje spasit će Lamartine, član privremene vlade: »Crvena je zastava, uzvikuje on, barjak terora, i obišla je samo Marsovo polje, dok je trobojnica obišla svijet, pronoseći ime, slavu i slobodu domovine!« Crvena zastava doživjet će ipak lijepu budućnost. Sovjetska Rusija uzet će je kao svoju zastavu 1918, komunistička Kina 1949... Mi smo sačuvali zabavni ostatak te priče: u vojsci, kad se nakon spuštanja s jarbola slaže zastava, uobičajeno je da njezina crvena traka bude s nutarnje strane, tako da više nije vidljiva. Kao da se treba čuvati starog revolucionarnog demona.

Uvijek ćemo se, dakle, pokoravati staroj simbolici.Kad je riječ o simbolima, zapravo nikad ništa ne nestaje. Crvena boja vlasti i aristokracije (barem na Zapadu, jer u azijskim kulturama tu ulogu ima žuta boja) prenosila se stoljećima, kao i ona druga crvena, revolucionarna i proleterska. U nas osim toga crvena boja uvijek označava svetkovinu, Božić, raskoš, spektakl: njome su ukrašena kazališta i opere. U našem rječniku ostali su mnogi izrazi u kojima se pojavljuje (crven od bijesa, vidjeti crveno, tj. razljutiti se), izrazi koji podsjećaju na te stare simbole. Crveno se još povezuje s erotikom i strašću.

Ali u našem svakodnevnom životu crvena je boja ipak diskretna.Što je plava boja zauzimala više mjesta u našoj okolini, to je crvena više uzmicala. Naši su predmeti rijetko crveni. Teško je, primjerice, zamisliti crveno računalo (to ne bi djelovalo ozbiljno), ili crveni hladnjak (činilo bi nam se da grije, a ne da hladi). Ali simbolika je ostala: ploče sa znakovima zabrane, crvena svjetla, crveni telefon, crvena uzbuna, crveni karton, Crveni križ (u Italiji su i križevi na ljekarnama crveni)... Sve to potječe iz iste povijesti, povijesti vatre i krvi... Ispričat ću vam anegdotu iz vlastitog života. Kao mlad, tek oženjen čovjek, kupio sam jednoga dana polovna kola: bio je to model za oca obitelji, ali crven! Što znači da boja i vozilo nisu baš odgovarali jedno drugom. Zato nitko nije htio kupiti taj auto: ni ozbiljni vozači, kojima se činio odveć ekstravagantnim, ni ljubitelji brzina, kojima se činio odveć umjerenim. Dali su mi, dakle, velik popust. Ali moj auto nije poživio dugo, ako mogu tako reći: metalna ograda na parkiralištu pala je na poklopac motora i potpuno ga uništila. Rekao sam sâm sebi da simboli imaju pravo: bila su to zaista opasna kola.

S francuskoga prevela Bosiljka Brlečić