BLJEDUNJAVI ZAMOR MATERIJALA

BLJEDUNJAVI ZAMOR MATERIJALA

Ponuđena izložba, zasnovana na pukom nizanju prosječnom kvalitetom ne odveć dojmljivih radova, biranih isključivo prema kriteriju mjesta i vremena nastanka, ostavlja dojam površnosti te ipak ne može biti dostojnim reprezentantom velike godišnjice na koju se poziva

Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu obljetnice, pa makar bila riječ i o stogodišnjici njezina postojanja, nažalost nisu jača strana. Ponajprije, u proteklih desetak godina »najstarija ustanova takve vrste u ovome dijelu Europe« – kako joj neki njezini djelatnici vole tepati – ostavlja dojam nazdravičarsko-prigodničarske udruge koja neprestano nešto slavi. Čini to kada treba i ne treba, a redovito na više ili manje pogrešan način. Prisjetimo se samo 1997. Tom prigodom, naime, Akademija se odlučila pompozno, čak grandomanski, a u svakom slučaju odveć ambiciozno proslaviti devedeset godina osnutka. Umjesto internog i skromnog obilježavanja išlo se na historijski koncipiranu izložbu postavljenu u sklopu – ni više ni manje – hrvatskog nastupa na Bijenalu suvremene umjetnosti u Veneciji, koja je – iako kvaliteta odabranih radova nije bila slaba – samo zbunjivala neinformirane strane posjetitelje, odvlačeći im pozornost od inače odlična nastupa tadašnjega glavnog izlagača Dalibora Martinisa. Ali, to nije bilo sve! Iste godine osmišljen je i megalomanski, neizmjerno skup i loše dizajniran zbornik. Nelijepa je knjižurina, međutim, tiskana tek 2002, pa je svjetlo dana ugledala negdje na pola puta između dvije obljetnice: devedesete (nategnute i posve dubiozne) i stote (neprijeporno važne i nezaobilazne). A onda je, tek što se slavlje stišalo, došla i ta famozna 2007. Uslijedila je neizostavna parada političara popraćena svirkom i bogatom trpezom. Preostalo je još samo osmisliti i neki kulturni događaj dostojan Akademijina stotoga rođendana.

Izložba nazvana 1907. Od zanosa do identiteta znatiželjnoj je publici ponuđena kao projekt kojim će se istaknuti bogata tradicija nedvojbeno važne ustanove. To što se kalendarski zakasnilo najmanje nekoliko mjeseci, pa se kao posljedica toga izložba ne događa jubilarne 2007, ovaj put i nije neki spomena vrijedan problem. Upitna je njezina koncepcija, koju potpisuju Ive Šimat Banov, Krunoslav Kamenov i Tajana Vrhovec Škalamera. Kažemo upitna, ali – ruku na srce – ipak ne i nezanimljiva ili pak posve promašena. O čemu je zapravo riječ? Autori koncepcije odlučili su se, naime, samo za radove što ih potpisuju studenti iz prvoupisane Akademijine generacije – njih 32, od kojih su najpoznatiji Ljubo Babić, Gabrijel Jurkić i Hinko Juhn, kao i za radove ondašnjih im profesora: Branka Šenoe, Bele Čikoša Sesije, Mencija Clementa Crnčića, Roberta Frangeša Mihanovića, Otona Ivekovića, Roberta Auera i Rudolfa Valdeca. Izbor su dodatno suzili izborom djela isključivo s konca 19. odnosno početka 20. stoljeća, dakle iz vremena kada se ideja o osnivanju Akademije tek rađala, odnosno iz razdoblja prvih godina njezina djelovanja. Na taj su način, zapravo, težište s likovnosti prebacili na povijesnost. Drugim riječima, kvaliteta izložaka svjesno je žrtvovana; izostavljeni su neki od ponajboljih radova profesora, a studenti su zastupljeni samo studentskim ili mladenačkim ostvarenjima. Nije naodmet također napomenuti i kako se velik broj studenata prve generacije uopće nije afirmirao u struci, a njihovi su radovi ipak pronašli svoje mjesto na izložbi. Takvim se postupkom u prvi plan nastojala istaknuti priča o zanimljivom i nadasve poletnom razdoblju, kada je zagrebački kulturni život doista intenzivan i ambiciozno vođen –protagonisti su Izidor Kršnjavi i Vlaho Bukovac – i koji će, između ostaloga, u konačnici rezultirati i osnivanjem privremene Više škole za umjetnost i umjetni obrt (današnja Akademija likovnih umjetnosti). Ideja sama po sebi nipošto nije loša. Dapače! Problem je što bi takva izložba nužno morala sadržavati znatno više arhivske, foto-dokumentacije i novinske građe od onoga što su nam njezini autori ponudili, a konkretna umjetnička djela pritom bi mogla akcentuirati pojedine teze te činiti izložbeni postav zanimljivijim, dinamičnijim. U tom smislu, naime, osmišljen je i katalog izložbe, koji je zasigurno njezin uvjerljivo najbolji dio. Tekstovi već spomenutih autora izložbene koncepcije, ali i oni što su ih napisali Ivanka Reberski, Olga Maruševski i Marcel Bačić, na izrazito su visokoj razini te nude mnoštvo zanimljivih i pitko sročenih informacija. Izbor samih izložaka, kao što smo rekli, znatno je manje sretan, pa izložbu od monotonije ne uspijeva spasiti ni vrstan i provjereni postavljač poput Olega Hržića. Sve u svemu, od ALU, ali isto tako i od Umjetničkog paviljona, imali smo pravo u ovakvoj prigodi očekivati više. Ponuđena izložba, zasnovana na pukom nizanju prosječnom kvalitetom ne odveć dojmljivih radova, biranih isključivo prema kriteriju mjesta i vremena nastanka, ostavlja dojam površnosti te ipak ne može – pokojem svjetlijem trenutku usprkos – biti dostojnim reprezentantom velike godišnjice na koju se poziva. Šteta, jer pravi popravni ispitni rok raspisan je tek za 2107!

Vanja Babić