A sad nešto potpuno drukčije

A sad nešto potpuno drukčije

Damir Zlatar Frey još je jednom zadivio svojom inventivnošću i smjelošću, ali ponajprije vještinom da pojača ionako velike izazove koje remek-djelo američke dramske literature pred njega postavlja, i na te izazove odgovori vizualno snažno i emocionalno dojmljivo, s dubokim razumijevanjem stanja i odnosa Williamsovih likova

U Staroj dvorani Slovenskoga narodnog gledališča u Mariboru 3. travnja održana je premijera predstave Tramvaj poželenje (Tramvaj zvan čežnja) Tennesseeja Williamsa u režiji Damira Zlatara Freya. Kao što smo i očekivali, Frey nam je, posve u skladu sa svojom poetikom (npr. predstavom Božanska glad) pružio nešto scenski potpuno drukčije od klasične predstave Tramvaja (kakvu smo, primjerice, vidjeli u režiji Stevena Kenta prije desetak godina u HNK u Zagrebu), ali je tekstualno ostao prilično vjeran Williamsu (uz nekoliko uspjelih manjih dodataka u dramatizaciji Dore Delbianco).

Premda počinje s velikim vratima i vanjskim zidom, kojim na samu početku dočarava posljednju scenu drame (odvođenje Blanche), Frey vraćanjem na početak priče odmah odvažno odustaje od scenografije New Orleansa, kuće, pa čak i većine pokućstva te svoje likove izvodi pred hrpu pijeska, čija kosina neočekivano dobro funkcionira kao stubište, hodnik ili bilo što potrebno da označi odvojenost. Frey se koristi gledateljevim poznavanjem Williamsove drame te mu ostavlja mogućnost da zamisle Stellinu kuću na temelju svega nekoliko naznaka (glavna među njima veliki je Blanchin kovčeg). U drugom dijelu predstave na pijesak se spuštaju (prava) brezova stabla, pridajući sceni još veću neobičnost i izvornost.

Posebno je eksplicitan prikaz Blanchine more, u kojoj se sjeća trenutka u kojem je zatekla mladoga muža u zagrljaju drugog muškarca (ovdje gotovo vršnjaka). I scena Stanleyjeva silovanja prikazana je nedvosmisleno, ali po eksplicitnosti nije ni blizu sceni in flagranti, koja je primjerice u Kazanovu filmu potpuno cenzurirana čak i u dijalogu (premda je to ključan trenutak za slom Blanchinog bračnog života i duševnog zdravlja). Naglašavanje erotskih elemenata priče Williamsove drame bilo je prisutnije u Bogdanić–Tarbukovu baletu, ali ni on se nije usudio neke likove razodjenuti do kraja i postaviti ih u simulaciju seksualnog čina, što u Mariboru ne iznenađuje nikog, a u Zagrebu bi vjerojatno izazvalo skandal i dospjelo na naslovnice novina i tjednika (sjetimo se samo sudbine gotovo posve nevine scene iz Becketta).

Ksenija Mišič vrlo je ganutljiva i senzibilna ocvala ljepotica Blanche, a Eva Kraš vrlo živahna, mladolika i erotična Stella. Između njih dvije vidi se od prvih scena znatna razlika u godinama, temperamentu i svjetonazoru dvaju likova. Tadej Toš neobičan je, drukčiji Stanley Kowalski, energičan, ali ne i sirov. Njegov Stanley ima nešto intelektualno u sebi. U njegovoj samosvjesnoj i superiornoj interpretaciji najlucidnijih Stanleyjevih replika na trenutke neobično izviruje i autorov alter-ego, koji je inače dominantno prisutan u liku i izjavama Blanche.

Moćna, dojmljiva glazba Hrvoja Crnića Boxera savršeno premošćuje nešto veći broj stanki sa zamračivanjima scene, održava napetost i pojačava dojmljivost cijele predstave. Dojmljivi i elegantni bili su kostimi Tonija Plešića. Vrlo je rafinirano i efektno i oblikovanje svjetla Zlatka Kocbeka. No, ključ velikog uspjeha predstave ipak je ponajviše u rukama Damira Zlatara Freya, koji je još jednom zadivio svojom inventivnošću, smjelošću, ali ponajprije vještinom da pojača ionako velike izazove koje remek-djelo američke dramske literature pred njega postavlja, i na te izazove odgovori vizualno snažno i emocionalno dojmljivo, s dubokim razumijevanjem stanja i odnosa Williamsovih likova.

Zlatko Vidačković