Zaboravljeni prizori

Zaboravljeni prizori

Premda ustrajava na tehničkoj preciznosti te minimalističkim i statičnim geometrijskim kompozicijama modernističke estetike, intimistički prikazi Žarka Vijatovića, o kakvima je riječ u ciklusu Pariza, ni u kojem se slučaju ne mogu nazvati hladnima

Izložba Žarka Vijatovića pod naslovom Paris otvorena je u samoborskoj galeriji Lang. Izbor od 23 crno-bijele fotografije maloga formata zaokružen je ciklus pariških prizora nastalih između 1995. i 1999.

Riječ je autoru koji već gotovo dvadeset godina živi u Parizu, čije smo radove u Hrvatskoj imali prilike vidjeti tek u posljednje dvije godine. Vijatović tijekom duga, mogli bismo reći neograničena vremena stvara cikluse fotografija različitih dimenzija i tehnike. Premda ustrajava na tehničkoj preciznosti te minimalističkim i statičnim geometrijskim kompozicijama modernističke estetike, njegovi intimistički prikazi, o kakvima je riječ u ciklusu Pariza, ni u kojem se slučaju ne mogu nazvati hladnima. Arhitektonske motive na kojima nalazimo tek osamljene likove slučajnih prolaznika oživljava pariško svjetlo, koje je za brojne umjetnike različitih naraštaja imalo amblematično značenje, pa tako i za Vijatovića, ali i Josipa Vaništu, s kojim fotograf već godinama održava kontakt. U katalogu izložbe producirani su dijelovi Vaništinih tekstova o Parizu koji prate ciklus crno-bijelih fotografija, bilješkama nije svrha objasniti fotografije već im svojim senzibilitetom nadograditi smisao: »Danas u Elizejskim poljima nema ljudi, ali u staklom zaštićenim prostorima ispred kavana mnoštvo je dokona svijeta, skupljena kao oko mjesta nesreće. Svjetla reklama nečujno preplavljuju sivi dan; ne zamjećujem suton. Skupocjenosti po jarko osvijetljenim izlozima. Atmosfera gorka. Pariz tako blizu šarenilu prospekata s pulta turističkih agencija.«

Vijatović se osvrće na prošlost, na Pariz iz vremena koje je prethodilo reklamnom kiču i zapadnjačkoj unificiranosti. On u objektiv aparata hvata slučajnosti, ali slučajnosti koje se uklapaju u njegovo viđenje svijeta. Emocionalan, ali nikako patetičan, registrira prizore koji kao da su zaboravljeni ili odbačeni zbog razvoja Pariza, bilo da je riječ o slikama iz središta ili pak iz predgrađa, gdje ciklusom Magla bilježi postindustrijske ostatke velegrada, koji smo prošle godine djelomično imali prilike vidjeti na izložbi Volimo li gledati druge ljude u Umjetničkom paviljonu.

Vijatović je rođen u Washingtonu D.C. 1952, Akademiju likovnih umjetnosti upisuje u Zagrebu. Po njezinu završetku vodi galeriju Doma JNA, koja je svojim programom u to doba (potkraj osamdesetih) bila jedan od malobrojnih izložbenih prostora u Zagrebu koji je predstavljao suvremene, odnosno avangardne autore poput Miće Bašičevića Mangelosa, čiju su izložbu koncipirali Žarko Vijatović i Mladen Stilinović, Ivana Kožarića s Izložbom o stablima koju potpisuje Davor Matičević ili pak Tomislava Gotovca s izložbom pod naslovom Kolaži.

Još u vrijeme studija u Zagrebu Vijatović kontaktira s brojnim suvremenim umjetnicima i teoretičarima, a usporedno s aktivnostima u Domu JNA Vijatović se razvija kao likovni umjetnik. U ulozi znatiželjna promatrača, ali i komentatora, Vijatović svoj medij napokon pronalazi u fotografiji.

U posljednjih nekoliko mjeseci Vijatovićevi radovi predstavljeni su na skupnoj izložbi pariške galerije Photo4, a samostalnu je izložbu početkom godine imao u galeriji Weill &Seligman, koja ga je predstavljala i na nedavno održanu salonu suvremene umjetnosti Art Paris u Grand Palaisu.

Ana Knifer