Tvrdo, bez delirija

Tvrdo, bez delirija

U više-manje standardnim okvirima kretao se posljednji pretplatnički nastup Zagrebačkih solista u HGZ-u (25. ožujka), čiju je programsku cjelinu upotpunio i relativno čest gost hrvatskih podija, japanski violončelist Mineo Hayashi. Ni makrobiotički eterična pojava solista svjetskoga glasa nije, ipak, dokraja nadahnula zvuk gudačkoga ansambla s nekad također svjetskim referencijama, a tonski mjestimično i tvrdo artikulirana fraza, s nedostatnim je osjećajem za varljivu lakoću sustizala mladenački zaigranu svježinu Mozartova Divertimenta u B-duru. A priča je jasna: što jednostavnije – to složenije, i baš na motiv vitičastoga kolopleta divertimentno netipična trostavačja sa zametkom i nadolazećih simfonijskih tvorbi, uz koje će sastav Zagrebačkih solista priljubiti boju masnih i notno teških krumpira. A od zanatski tek odrađene salzburške ljepote u uvodu, te njezine vremenski udaljene drage po uzorku Sjećanja na Firencu Iljiča Čajkovskoga s kraja koncerta, izvođači su u više stilskih koraka unatrag i unaprijed pristigli i pred vrata Johanna Christiana, milanskoga ili londonskoga Bacha, da bi sa Žalobnom glazbom Paula Hindemitha s ukrasom neoklasičnoga sloga primirili krug, pokazalo se, i višestruko poticajne neodlučnosti. Jer, čak se i kolebljivost i ne uvijek lijepo intonirane energije Minea Hayashija, povremeno i nervozno bacala po glavi ritmički delikatno propisana zaključnoga Allegra iz Bachova Koncerta u c-molu, za čiji će središnji Adagio japanski umjetnik pripremiti i patničku epizodu s obilato natopljenim vibratom. Zato je smireno i bez delirija romantičnoga patosa protekla izvedba Hindemithove uglavnom violske Žalobne glazbe, ovdje u inačici za violončelo i gudače. Odvojeni po sekcijama za pristup dvoru zajedničkog nastupa u afirmaciji i ne osobito žalobna pjeva, članovi Zagrebačkih solista sada su tonski primjerno i nimalo tvrdo okružili djelomično izdvojenu čelističku dionicu, koja je u dobro kontroliranim potezima muzikalne čistoće ponovno potvrdila Hayashijev postojan zvjezdani status.

Iako pretenciozno nazvan Nordic Delirium, program Hrvatskoga baroknoga ansambla (27. ožujka) i bez bunovno je konstruirana delirija učinkovito brodio švedsko-njemačkim paralelizmima u kompozicijskoj zadužbini Romana i Haendela. I pokazalo se još jednom kako samo uz akustiku i prostornu veličinu HGZ-a i ni milimetra više, i mit o bezvibratnoj, povijesno utemeljenoj interpretaciji, dobiva smisao poslanja u suvremenoj praksi. Izvedbu bogatu rafiniranom ornamentikom što slijedi efektne naglaske za čembalom je dinamično oblikovao i vodio Finac Aapo Haekkinen, a proširen gudački medij s chitarroneom i drvenopuhačkim triom spretno je i uživljeno poskakivao po hendlovski blistavoj glazbi švedskoga Haendela, Johana H. Romana. I doista: poput i možda i nenamjerna uzora, i Romanova Uvertira u g-molu te posebno, bit će Sinfonia (a ne Simfonija!) u e-molu, pršte živim baroknim ekshibicionizmom, kojega će pak sam Nijemac u Londonu, a s talijanskom kantatom Il Delirio amoroso, razviti do ludila gotovo larpurlartističke samodopadnosti. Sve pohvale stoga gipkim melizmima muzikalne sopranistice Ivane Kladarin, što su i u izravnome sučeljavanju s propisanim violinskim i čelističkim eskapadama, zadržali prisebnost intonacije bez bunovnoga delirija. Odličan nastup zabilježila je i Ana Benić u Agrellovu Koncertu za poprečnu flautu s pripadnim čembalom, u čijemu se nikako galantnome stilu, kako to sugerira tiskana cedulja, na prvu notu i početnice i završnice prepoznaje turbo-ritam i švedskoga baroknoga bazena.