Susret vječnog i prolaznog

Susret vječnog i prolaznog

Otočka zatvorenost dodatno je poentirana inkluzivnošću kuće, građevine koja prihvaća, čuva život, skriva ga od vanjskoga svijeta, ili pak vabi taj vanjski svijet u svoje okrilje. U ovom slučaju sve je svršeno, život je istisnut iz interijera i eksterijera oronule kuće. Preostale su strukture, ljušture zbivanja koje je Fabijanić usidrio na svojim kompozicijama

Fotografsko oko Damira Fabijanića ponajviše je poznato po metijerski i umjetnički vrsno prikazanim pejzažnim i arhitektonskim motivima. U njihovu bilježenju on podjednako ustraje na valorizaciji ljepote i vrijednosti prirodne, odnosno kulturne baštine (sjetimo se samo njegova poznatog dubrovačkog projekta), ali i na istinitosti, vjerodostojnosti, koja može podrazumijevati oštećenost, derutnost ili bilo kakvu narušenost, promjenu nastalu namjernim utjecajem ili tek otjecanjem vremena. Ni jedna ni druga krajnost, međutim, nisu bačene olako pred gledatelja. Iznimno promišljenim kadriranjem, biranjem i naglašavanjem važnih detalja, pažljivim uravnoteživanjem odnosa unutar određene cjeline, Fabijanić navodi gledatelja na postupno ulaženje u svijet jedne fotografije, jedne priče, te na prepoznavanje različitih dimenzija motiva, poput onih povijesnih, intimnih, simboličkih. Pomirenje između vizualnih očitosti i (oku) skrivenih dimenzija odvija se u strukturalnom razrađivanju motiva unutar fotografije. To razrađivanje nikada ne postaje sredstvo koje bi nadraslo konačnu svrhu, nego se suptilno ugrađuje u pojedinu kompoziciju.

Ciklus fotografija u boji naslovljen Kuća u dvanaest slika, izložen u zagrebačkoj Galeriji Badrov, zanimljiv je zaokret ka poetski-intimističkom viđenju svijeta otoka Zlarina. Otočka zatvorenost (ili zaokruženost) dodatno je poentirana inkluzivnošću kuće, građevine koja prihvaća, čuva život, skriva ga od vanjskoga svijeta, ili pak vabi taj vanjski svijet u svoje okrilje. U ovom slučaju sve je svršeno, život je istisnut iz interijera i eksterijera oronule kuće. Preostale su strukture, ljušture zbivanja koje je Fabijanić usidrio na svojim kompozicijama. Damir Fabijanić teži savršenstvu, točno upozorava u predgovoru Marina Viculin, pojašnjavajući da su kvadrati njegova kadra toliko precizni da ih možemo povećati do divovskih razmjera, a da ne izgube baš ništa od uvjerljivosti. Ali oni su jednako dobri, nastavlja dalje Viculin, i u formatu deset puta deset centimetara, povećanje im uopće ne treba.

Ničeg nema, ničeg nema... odjekuju fotografije baš kao što vape stihovi Arsena Dedića u antologijskoj pjesmi Kuća pored mora. Ostale su naplavine, ostaci prijašnjega života – ispucalo drvo, izvučena ladica, položene ljestve. Pogled klizi niza stube, uspinje se njima, titra na nestalnu gibanju paučine, bolno zastajkuje na ništavnim ostacima mačke, uvlači se u spomenutu ladicu.

Sve je, bilo u rahlijim bilo u zgusnutijim odnosima, maksimalno usredotočeno i zaokruženo unutar jednoga kadra. Smireno, pomireno, uravnoteženo. Sudara se samo pitanje prolaznosti (je li mačka memento mori?) s pitanjem vječnosti. Što li primjerice znači trenutak jednoga ljudskog života naspram vječnoga susreta otoka s morem? I jedna i druga, ljudska i otočka (zlarinska), zbilja ovdje su nevidljive, a ipak prisutne. Možemo ih prepoznati u materijalnoj strukturi predmeta, zidova, podova, koja se dojmljivo očituje kroz boju i svjetlo. Oronulost bi gotovo podrazumijevala crno-bijelo bilježenje, no autor i u ovom slučaju podsjeća zašto u nekim slučajevima snimanje u koloru daje neporecivu težinu.

Ipak, svekolika dimenzija zbilje potvrđuje se nadasve u strukturi, u odnosima među pojedinim elementima očitanima Fabijanićevim fotografskim aparatom. U te se odnose utkala dimenzija mjesta, ali i dimenzija vremena. Time may change me, but I can’t trace time, pjeva David Bowie. Možemo li uhvatiti (vidjeti) vrijeme? Ne, ali svakako vrijedi, kao što čini Damir Fabijanić u ovom bilježenju Zlarina, nalaziti skrivena blaga na tragu njegova otjecanja.

Barbara Vujanović