Šah, rat, vjera

Šah, rat, vjera

Crtež Marjane Satrapi plijeni ekspresivnim kontrasnim grafizmom i jednostavnošću, osobito duhovitim i jezgrovitim karikaturalnim čitanjem likova

Činjenica da je na redoviti domaći repertoar ušao film poput Persepolisa u našim okvirima već graniči s velikim postignućem, iako je pritom riječ o hvaljenu i nagrađivanu djelu. Istina, cjelovečernje animacije u njemu imaju mjesto, ali samo ako računaju na zaradu od kokica, što znači da su namijenjene najvećim potrošačima – djeci, a tek usput roditeljskoj pratnji. Kod Persepolisa slučaj je obrnut, ne samo zato što francuski film Marjane Satrapi i Vincenta Paronnauda dolazi iz animacijskog art housea, ni zato što zahtjevan intimistički diskurs spaja s povijesnim činjenicama i pretežito akromatskim grafizmom, nego ponajviše stoga što bi za njegovo površno razumijevanje djetetu trebale opširnije roditeljske fusnote počevši od sama naslova.

Doista, ako i nauči da je Persepolis drevni perzijski grad, a Iran zemlja duge i drukčije tradicije, kako djetetu mlađem od deset godina objasniti ono što se u današnje doba događa njegovoj ili njezinoj vršnjakinji Marjane u toj zemlji. Zašto je nositi tenisice, majicu s natpisom Punk is not dead, slušati Abbu i pokazivati kosu (kada je riječ o ženama) toliko subverzivan čin? Zašto neki ljudi (Marjanin ujak) iako nisu nikakvi kriminalci, dvaput odlaze u zatvor, dok malu junakinju / pripovjedačicu roditelji šalju daleko od libertinskoga doma u kojem je bila okružena pažnjom, ljubavi i razumijevanjem? Današnjem djetetu sa Zapada ne bi bilo jasno štošta od onoga što su čak i najmlađi roditelji u sada oslobođenom svijetu mogli iskusiti na vlastitoj koži ili saznati iz raznog disidentskog štiva o totalitarizmu, kakvo su strip-romani rođene Iranke i naturalizirane Francuskinje Marjane Satrapi.

Ono o čemu Marjane Satrapi pripovijeda, crtežom, a potom i filmom, zapravo su ključna mjesta novije iranske povijesti: posljednji dani represivne vladavine šaha Pahlavija, revolucionarna reakcija na nju 1978, iscrpljujući rat s Irakom u 1980-ima i istodobno pretvaranje protomoderne u fanatičnu vjersku državu koja uskraćuje mnoga osobna prava i slobode. Reklo bi se da univerzalnih točaka ima čak i ona druga, intimnija linija autobiografske priče Marjane Satrapi o odrastanju od zaigrane i slobodoumne osmogodišnje djevojčice kojoj je uzor Marie Curie, preko frustrirane tinejdžerke u stranom svijetu do emancipirane i samosvjesne mlade egzilantice koja traži ljubav među strancima, a ljubav prema domovini iskazuje na nepoćudan način – kritikom i subverzivnim slikama. Lako je zamisliti kako bi igrani film po istom predlošku bio pun općih mjesta, pa i stereotipa o odrastanju, doduše s iranskom kulisom. No, crtež uvijek može više od žive slike, čak i onda kada je umjesto za neobuzdanu fanataziju privezan za realnost i intimu.

A crtež Marjane Satrapi, već i bez pridodana pokreta u drugom mediju, plijeni ekspresivnim (i/ili ekspresionističkim) kontrasnim grafizmom i jednostavnošću, osobito duhovitim i jezgrovitim karikaturalnim čitanjem likova koji otjelovljuju dvije oprečne strane Irana, onu potisnutu svjetovnu i vladajuću vjersku, naglašeno zabrađenu i spojenih obrva. Tu je i otvoreni (politički) diskurs dijaloga prenesenih iz papirnatih oblačića na zvučnu pistu celuloidnoga medija s glasovima francuskih glumačkih zvijezda (od mame Catherine Deneuve do kćerke Chiare Mastroianni). Uz povremene ekspresivne nanose boje, film crtežu pridodaje i pokret kojim se ekonomično i rafinirano satirizira iransko društvo, ali istodobno (samo)ironizira djevojačka hirovitost i nezrelost, a da se pritom ne bježi od emocija. Ufilmljenom Persepolisu prigovaraju da je preblizak stripu, a može se dodati da ima sitnih problema s narativnim ritmom. No, njegova likovna i anegdotalna komponenta dovoljno su snažne da mogu kupiti gledatelja koji sve već zna i o Iranu i o sputanosti, ali još nije imao više dodira s kreativnim i senzibilnim perzijskim potomstvom koje Marjane Satrapi predstavlja iz egzila. Konačno, njezina darovitost i iskustvo vrijedni su onih roditeljskih fusnota koje bi ga protumačile i (osobito ženskoj) djeci.

Diana Nenadić