Put u središte biblioteke

Put u središte biblioteke

Nikola Andrić, Zabavna biblioteka. Bibliografija. Katalog, prir. Ivana Mandić Hekman, Exlibris, Zagreb, 2007.

Da postoje nezamjenjivi pojedinci, unatoč onoj pučkoj besmislici o svačijoj zamjenjivosti, na najbolji način potvrđuje Nikola Andrić. Kad bi danas postojala takva osoba, zvali bismo je ili genijalcem ili svemircem ili bismo joj – što je vjerojatnije – debelo zavidjeli i pokušavali osporiti njezin rad. Jasno, nije Andriću bilo lako ni u njegovu vremenu, opterećenu društvenim i političkim napetostima i prevratima te, što je za knjigu i nakladništvo posebno teško, niskom razinom opće naobrazbe i nedostatnom novčanom potporom resornih institucija. Ukratko: Nikola Andrić, višežanrovski borac za prava književnosti, knjige i jezika, ponovno je među nama. Pokrenuvši 1913. Zabavnu biblioteku Andrić se upustio u pustolovinu danas teško shvatljivu. Taj pionirski posao na duge staze urodio je nevjerojatnim plodom – 425 svezaka beletrističke građe razvrstane u gotovo pedeset kola, s veoma dojmljivim popisom svjetskih pisaca, u kontinuitetu od 28 godina. Marljivo je Andrić, slavist i romanist školovan u Beču i Parizu, upoznavao vjerne čitatelje s velikim djelima svjetske književnosti, iako je u tome smislu ipak morao vagati odnos između popularnosti i kvalitete. Čitateljsko društvo, koje je ionako sam stvorio, tražilo je ponajprije zabavno štivo, uglavnom romaneskna djela začinjena ljubavnim romansama, intrigama, preljubima, lascivnim pasusima. Početni svesci Dostojevskoga, Hamsuna i Wildea prijetili su zato recepcijskim i financijskim kolapsom… Brza i spretna orijentacija prema tzv. lakšem štivu spasila je ediciju i donekle odredila njezin tematski i kulturološki profil u budućnosti. Pa ipak, zamisao o panorami svjetske književnosti nije bila iznevjerena, a između mnoge pitke proze provukla su se i mnoga velika imena i njihova vrijedna djela (Gogolj, Kipling, Gorki, London, D’Annunzio, Zola, Strindberg, Goethe, Zoščenko, Pirandello…). Hrvatska publika prvi je put upoznala japanske i skandinavske autore, i tek pokojega hrvatskoga – posrijedi je, i toga se Andrić čvrsto držao, pregled svjetske književnosti koje je hrvatska produkcija samo malen dio. Žanrovska struktura objavljenih djela šarolika je: od romanesknih podvrsta (s topikom ljubavi, pustolovine, krimića, fantastike i znanstvene fantastike), novela, putopisa do dnevnika, popularno-stručnih djela i poezije. Mnoštvenost je obilježje i prevodilačkoga tima: lakše je nabrojati koga od tadašnjih prevodilaca Andrić nije angažirao, naprtivši ponajviše na vlastita leđa (više od šezdeset naslova).

O svemu tome, ali ponajprije o daljim implikacijama kritičkoga čitanja Andrićeva niza, doznat ćemo u nedavno objavljenoj knjizi Ivane Mandić Hekman. Ta je mlada znanstvenica (na poticaj iskusnoga mentora prof. Mirka Tomasovića) očito čvrsto odlučila proniknuti u tajne zelenih knjiga s inicijalom ZB, pa je kao uvod ili, bolje reći, uvid u početne impulse bavljenja predmetnom građom objavila knjigu u kojoj, pored vlastitih općih naputaka o smjeru stručnog interesa, donosi cjelovitu bibliografiju same Zabavne biblioteke uz referentna pomagala (abecedni popis autora i prevoditelja, odnosno prikaz autora i djela prema objavljenim svescima). Na kraju je otisnut i Katalog Zabavne biblioteke iz 1932, zapravo anotirani popis izdanja, što ga je u povodu objavljivanja 500. broja složio sam Andrić. Doista je danas rijetkost da se netko od nadolazećih, mlađih stručnjaka uopće želi baviti popisom i opisom jedne nakladničke cjeline, bez obzira što ona nije obična, a njezin je autor vjerojatno posljednji homo universalis filološke struke. U vrijeme instant-stručnjaka za kojekakva humanistička pitanja, u doba velikih kvazikritičara isfuranih medijskom agresijom za koju su bogato nagrađeni i cere se dobro pokunjeni (tko će dobiti sljedećih 50.000 kuna? – pitanje je svih pitanja), rad u arhivskoj pozadini, skupljanje građe po malim i velikim, javnim i privatnim bibliotekama, antikvarijatima i rasprodajama knjiga, čini se kao monotoni pasatizam, trebljenje bez kraja, neka vrsta književnoznanstvenog autizma… No, zapravo je posve obratno, ako čovjek posjeduje unutarnju strast i ljubav prema knjizi, ako ima, ali samo ako još uvijek ima, normalan odnos prema kulturi vlastite nacije i zemlje. Baviti se bibliotekom Nikole Andrića, posve rijetkim fenomenom i u europskim razmjerima, napose s obzirom na vremenski i društveno-politički kontekst, znači baviti se poviješću sama naroda, njegovom nedovoljno poznatom i zanemarenom kulturnom poviješću. Vjerujem da će sljedeći radovi Ivane Mandić Hekman ići u tome smjeru, na odmotavanje mogućih folija (književnopovijesnih, komparatističkih, filoloških, prevoditeljskih, socioloških) trenutno skrivenih iza igre velikih brojeva Andrićeva Babilona i Aleksandrije.

Ivica Matičević