Protiv eutanazije života

Protiv eutanazije života

Marijan Krivak, Protiv! Fragmenti o postmodernizmu, medijima, politici, Americi... i filozofiji, Biblioteka Filozofska istraživanja, Zagreb, 2007.

Oni koji znaju Marijana Krivaka, odnosno prate njegov rad, nimalo neće ostati iznenađeni naslovom njegove najnovije knjige. Dok još iščekujemo da u biblioteci Tvrđa izađe njegova najavljena knjiga o biopolitici, kao svojevrsno zaokruženje problematike i fenomenologije kojom se Krivak bavi još od svog Filozofijskog tematiziranja Postmoderne, u biblioteci Filozofskih istraživanja objavljena je knjiga Protiv!. U doba posvemašnje političke korektnosti već je sama uporaba uskličnika – koja je toliko karakteristična za čitav Krivakov opus – subverzija i kršenje tradicijom zadanih uzusa klasičnoga filozofskog žargona koji, prema načelima znanstvenog diskursa, bližeg prirodnim znanostima nego humanističkim, zahtijeva da autor bude suzdržan. I što je danas vjerojatno najvažnije, da nije protiv ničega, jer svako protivljenje već je mogućnost kršenja statusa quo.

Podnaslov knjige koji glasi Fragmenti o postmodernizmu, medijima, politici, Americi… i filozofiji već nagovještava protiv čega se autor bori. Iskačući iz uskih ograničenja znanstvenog diskursa i očekivanja struke, Krivak će u predgovoru knjige eksplicitno reći da su The Clash za njegov odnos prema svijetu učinili mnogo više negoli pročitane filozofske i ine knjige. U tom smislu njegov je osobni interes, kao i teorijsko-filozofijski napor, usmjeren prema protivljenju pojavama kulturno-ekonomske globalizacije, rata i svjetskog globalnog tržišta kao jedinog modusa života. No Krivak nije tek još jedan pobornik antiamerikanizma. Taj bi stav, uostalom, bio tek još jedan oblik simplificiranja. Umjesto toga, Krivak u prvom tekstu knjige koji nakon predgovora služi i kao svojevrstan most od njegova projekta tematiziranja (i problematiziranja) postmoderne prema repolitizaciji sama postmodernističkog projekta, ili točnije rečeno postmoderne teorije, postavlja krucijalno pitanje da li je postmodernizam zapravo amerikanizam. Odgovor nije jednoznačan. Krivak je tu, dakako, blizak Slavoju Žižeku i njegovoj kritici multikulturalizma kao kulturne logike multinacionalnog kapitalizma. S jednom bitnom razlikom: dok Žižek, barem deklarativno (izjavama tipa »možemo zamisliti sve ali ne i kraj kapitalizma«) vjeruje kako je svaki otpor postmodernizmu (=amerikanizmu) danas iluzoran, Krivak vjeruje – a tu kao primjer recimo uzima culture jamming – kako je moguće iznaći »putove spašavanja životnoga svijeta od njegove postmoderne eutanazije«. Upravo time implicitno se ili eksplicitno bave svi tekstovi u knjizi. To je i razlog zašto je njezin naslov Protiv. Moguću alternativu Krivak recimo pronalazi u medijskoj gerili Agentura BILWET kao nekoj vrsti Debordove teorije/prakse za novo tisućljeće, ili pak u filmovima Michaela Moorea kao praktičnoj kritici nove epohe vremena (Fahrenheit 9/11 i Bowling for Columbine).

Dakako, u tom horizontu nužno se postavlja i smisao angažmana filozofa – i filozofije same. Naime, ukoliko je čitav svijet medijski posredovan (Baudrillard), ako je doista riječ o društvu spektakla (Debord), onda je u pitanje doveden svaki angažman, koji, dakle, i sam može postati samo slika. Društvo spektakla karakterizira deficit političkog. Ma koliko mi svakodnevno, posebice u posljednjih nekoliko mjeseci nakon parlamentarnih izbora, slušali i govorili o politici – nje, naizgled paradoksalno, zapravo nema. To se ne realizira samo na površinskoj razini gdje onda ljevica i desnica više ne igraju nikakve bitno suprotstavljene uloge (pa je i koaliranje tradicionalno desnih stranki s tradicionalno lijevim strankama postalo posve normalno), nego i na dubinskoj ili strukturalnoj razini gdje je nestalo ono političko samo. Krivakov termin eutanazija životnog svijeta u tom je smislu posve pogođen: ljudi danas, premda ne žive na filmskom platnu, funkcioniraju baš kao fizička tjelesa u epruvetama iz filma Matrix. Priključeni na 24-satne TV-emisije, oboružani čarima konzumerizma i zadovoljni u svojim poluprivatnim mikrouniverzumima, nije ih više ni briga da li u središtu Zagreba može nestati tvornica puna radnih mjesta ili pak tradicionalni gradski trg. Kad dođu izbori, nekako ih se prisili da glasaju, a potom – opet sve po starom: građani će radije izaći na referendum o stadionu nego uopće pomisliti na referendum o NATO-u.

To je naša zbilja i upravo stoga angažman filozofa u tome postaje ključan. Ta knjiga, kako priznaje i sam autor, njegov je pomak s estetike na praktičnu filozofiju, s kulture na politiku. A glavne su postaje na tom putu kritika neoliberalizma, kritika onoga što se voli nazivati amerikanizmom (premda je taj fenomen, kao što pokazuje autor, mnogo složeniji), riječju, kritika posvemašnje eutanazije životnog svijeta. Krivak je »protiv eutanazije životnog svijeta koji svako živo biće – samim svojim rođenjem, konačno – zaslužuje zarad opstanka nas na ovome planetu«. No Krivak, dakako, nije bioetičar niti se ne zalaže za neki neokantovski projekt koji bi ponovno pokušao uspostaviti načela kategoričkog imperativa. Ta je iluzija napuštena, i knjiga Protiv stoga se ujedno može čitati u kontekstu jedne druge knjige koja kao da stoji u pozadini ove.

Sjećate li se nekad poznate džepne biblioteke BIGZ-a pod naslovom Marksizam. Upravo u njoj je početkom 70-ih godina prošlog stoljeća objavljena knjiga sa sabranim tekstovima Marxa, Engelsa i Lenjina, koja je na naslovnici također imala veliko PROTIV, a u podnaslovu »…anarhizma, liberalizma, ljevičarstva i revizionizma«. Krivakova knjiga u tom se kontekstu valja shvatiti kao jedno protiv za novo doba, u kojem se također nalazi razračunavanje s epohalnim fenomenima i problemima naše svakodnevice. Ohrabruje pomisao da se u Hrvatskoj počela stvarati moćna, doduše još mala, gomilica teoretičara – uz Marijana Krivaka svakako valja spomenuti neumornoga Žarka Paića i Tončija Valentića – koji ne samo da se bave fenomenima i teorijom moderne i postmoderne, već se i ne boje eksplicitno reći: protiv!

Srećko Horvat