POTPUNA POSVEĆENOST GRAFICI

POTPUNA POSVEĆENOST GRAFICI

Konjušak je rijedak primjer suvremenoga hrvatskog umjetnika koji s bitnim razumijevanjem primjenjuje naočigled jednostavna pravila crno-bijele geometrijske apstrakcije, matrica i rastera, koja su u njega zapravo samo likovni portal za prijelaz na višu i finiju razinu stvarnosti

Nedavni izlazak monografije grafičkog umjetnika Igora Konjušaka (Zagreb, 1957) iz više je razloga potrebno staviti u žarište pozornosti, utisnuti u svijest likovnog svijeta i konzumenata likovnih zbivanja. Decentna, tanka, tvrdo ukoričena tamnosmeđa knjiga (30x22cm), koju su zajedno dizajnirali i prelomili sâm autor i Josip Strmečki, svakako nije artefakt koji će upadljivim dizajnom, dimenzijama i debljinom privlačiti poglede u knjižarama. Umjetnik kojemu ne pada na pamet da bude exemplum za bilo što medijski agresivno, razvikano i preuzetno uvijek negdje na svjesno odabranoj margini, daleko od likovne menažerije, jedan je od rijetkih (posljednjih?) primjera onoga medijevalnog tihog umjetnika-zanatlije (u najplemenitijem značenju tog pojma) koji negdje u tišni osmišljava i proizvodi svoje grafike – neka se nađu za nečije istančano oko – jer su one istinska materijalna emanacija vlastita unutrašnjeg bića umjetnika. Akademiju likovnih umjetnosti (Grafički odjel) završio je u Sarajevu kod profesora Mersada Berbera i Dževada Hoze.

U grafičkom opusu Igora Konjušaka, međutim, nema lažne skromnosti, hinjene boemštine ili pseudointelektualnog bježanja u neke izmišljene oaze duha. Ništa u njegovu životu i radu nije »konceptualno osmišljeno«. On ne citira i ne odaje lažni hommage velikim majstorima geometrijske apstrakcije 20. stoljeća (Maljevič, Ad Reinhardt, Barnett Newman ili Juraj Dobrović), svjesno parazitirajući na njima. Iako na hrvatskoj grafičkoj sceni djeluje još od prve polovice devedesetih godina, Konjušak je očito strpljivo čekao da njegov rad bude spontano prepoznat i valoriziran, bez sustavno razrađena plana samopromocije i samoreklame, što – budimo iskreni – nije uvijek pohvalna osobina! Ta se Konjušakova kvaliteta upravo pri pisanju teksta za monografiju pretvorila u stanovit vodvilj: autor teksta Ive Šimat Banov bio je uvjeren da piše tek tekst za deplijan ili katalog neke umjetnikove izložbe pa je iznjedrio dvije kartice teksta – jer tko bi pod Suncem mogao pomisliti da ovaj samozatajni grafičar priprema monografiju! Ta gotovo modernistički groteskna, ironična i parodijska dimenzija knjige bila je vedro popraćena spontanim smijehom i pljeskom prisutnih na predstavljanju monografije, jer ni moderator i promotor knjige, Nikola Albaneže, nije mogao elegantno prešutjeti svima tako očitu, nestandardnu situaciju.

Kao jedan od umjetnika koji uporno i sustavno traže nove moguće varijable unutar stroge geometrijske potke grafičkih ploča, ograničivši vlastite mogućnosti na zahtjevnu dijalektiku crno-bijelih polja, gdje se boja tek povremeno pripušta na grafički otisak, Konjušak, gledajući u jednostavnu matricu budućega bakropisa ili akvatinte, već unaprijed u njoj vidi i traži mogućnost hvatanja višeg reda stvari u finalnom grafičkom otisku. Ne možemo se oteti dojmu kako njegov nevelik grafički opus (ciklusi: Prozori, 1998–2004; Mete, 2004; Kompozicije, 2004/05; Crni elementi, 2005; Raskrižja i križevi, 2004/05; grafičke mape: Snaga svjetlosti, Edicija Biškupić, 2002. i Bespredmetnost, NSK, 2006. s Josipom Zankijem) precizno hvata nevidljivu struju čestica energije oko nas, čineći ih kroz pukotine, fine mreže i mrlje svjetla na grafičkim otiscima našem oku vidljivijima. Konjušak je rijedak primjer suvremenoga hrvatskog umjetnika koji s bitnim razumijevanjem primjenjuje naočigled jednostavna pravila crno-bijele geometrijske apstrakcije, matrica i rastera, koja su u njega zapravo samo likovni portal za prijelaz na višu i finiju razinu stvarnosti. Umjetnik kao da posjeduje znanje o tome kako je naš materijalni svijet »beskrajno more energije skriveno u implicitni red po kojemu funkcionira sve oko nas i mi sami« (Bohm). On u svoje crno-bijele mreže hvata materiju i antimateriju, na otiscima veselo poskakuju elektroni i kvarkovi u nekom čudnom fragmentu beskrajno velika povećanja subatomske stvarnosti. Polja energije i svjetlosti u Konjušaka se izmjenjuju s traženjem skrivene ravnoteže elemenata od kojih je sazdana materija. U nekim fleksibilnijim uvjetima nastavnoga programa idealno predavačko mjesto za ovoga grafičara bio bi kolegij o detektiranju i razvijanju osjećaja za nevidljiva polja i mreže silnicâ u formatu odabrana/zadana kadra, bez imalo pretencioznosti, molim! I autor teksta, Šimat Banov, zapaža kako je Konjušak »... tragajući za energijama, uživajući u malom broju elemenata i njihovim varijacijama, unutar zadanih geometrijskih oblika i ograničenja, nastojao afirmirati vlastite maštovite i kombinatorske sposobnosti... razgibati vlastitu imaginaciju, dajući oblicima strogo i tektoničko, ali počesto i stanovito meko, poetičko obilježje«. Ta će Konjušakova mekša, razigranija varijanta doći do izražaja u povremenu odmjerenu dodavanju crvenih i plavih nijansi na grafički list, variranju razlomljenih, zubatih oblika površine (grafička mapa Snaga svjetlosti, Edicija Biškupić, 2002), ili rijetku primjeru niveliranja umjetničke taštine i ega na minimum (grafička mapa Bespredmetnost, NSK, 2006), gdje Konjušak s Josipom Zankijem otiskuje zajedničke grafičke listove, stapajući na svakom pojedinom listu svoje i Zankijevo znakovlje.

Umjetnik vrijedan naše pozornosti, kojemu kontempliranje o nevidljivim slojevima svijeta što nas okružuje nikada ne ostaje na razini plošnog i prizmenog, sposoban za filozofsko promišljanje o posljednjim stvarima bez patetike ili lažne grandezze, Igor Konjušak tek će u godinama koje dolaze postupno razotkrivati puni spektar mogućnosti svojega grafičkog talenta.

Iva Körbler