Posmrtno pravo glasa

Posmrtno pravo glasa

Medvešeka kao i Kristla zanimalo je samo bitno, odnosno ono što se tiče biti umjetnosti, te je uspio intenzitetom dubinski postavljenih pitanja posve zaokupiti pozornost gledatelja kao da govori iz njega sama, svima isto, a svakomu vjerojatno drukčije

»…jer sam naučil, ak te javno psuju i ismijavaju još je uvek bolje neg da nitko ne zna za tebe…«

Nije isključeno da je u ovoj ispovjednoj rečenici svojevrsnoga hrvatskog prokletog pjesnika Vlade Kristla (Zagreb 1923 – München 2004), slikara i svestrana umjetnika, filmskoga redatelja, autora crtanih filmova, povremeno pisca … iz intervjua što ih je potkraj života dao Ani Mariji Habjan, iskazan jedan od razloga što je u Zagreb, koji je volio i kada ga se užasavao, dokumentarnim filmom i knjigom razgovora Umjetnik otpora iste autorice poslao svoje oproštajno pismo i u njemu kolokvijalno povjeren umjetnički manifest.

Kao da je htio i morao prije rastanka u izravan govor barem kao autobiografske crtice pretočiti sve što je osjećao, mozgao i propatio cijeloga života od pregažene mladenačke nade u mogućnost boljega svijeta do prognaničke gorčine s kratkotrajnim visokim usponima i još dubljim padovima na putovima iz Njemačke i Francuske do Čilea i natrag.

Velik korak prema definitivnom, makar i posmrtnom povratku toga umjetničkog prognanika koji je u Zagrebu zapamćen ne samo po stvaralačkom daru nego i po tzv. nezgodnoj naravi eksplozivna otpora svakom uklapanju u represivne sustave i okvire, rodio se iz susreta dvaju po životopisima šest desetljeća udaljenih umjetnika. Drugi je Rene Medvešek, redatelj predstave Najbolja juha! Najbolja juha! nadahnute Kristlovom knjigom razgovora. Srodan Kristlu po pripadnosti Zagrebu, po višestranosti umjetničkih ostvarenja (glumac, redatelj, scenograf, umjetnik dizajna, jedan od pokretača tzv. autorskoga kazališta u nas s predstavama Gosti iz Frigolandije, Hamper i dr.) i dosljednosti u trajnoj težnji prema bitnome u umjetnosti, a različit od njega po svemu drugome. Beskrajno udaljen od svakog izvanjskog bijesa i buke, skloniji ironiji nego sarkazmu, nenametjivo ustrajan u umjetničkim pothvatima, otvoren za najbližu suradnju s drugima, bez koje i nema ostvarenja u kazalištu. Kao što je Medvešek izvoran i maštovit u svojim autorskim zamislima, tako je na svoj način vjeran piscima s kojima na sceni surađuje (L. N. Tolstoj , Theodor Wilder …) te i Vladi Kristlu bez obzira kako skicozni njegovi razgovori bili.

Ti fragmenti autobiografije u kojima Vlado Kristl sažimlje vlastiti život i djelo u ispovjedni manifest dramatično intenzivna služenja umjetnosti, raščišćavanja njezinih prostora zakrčenih lažima, površnošću, težnjama za reprezentativnošću i profitom, nudili su Reneu Medvešeku i dramaturginji Olji Lozica raznolik izbor tema i motive od kojih svaki može biti jezgra predstave. Ako je govor i jezik unutrašnji krajolik, u kojem čovjek živi, Vlado Kristl je prije pola stoljeća ponio sa sobom i sačuvao taj krajolik a s njime i dio u međuvremenu izgubljene duše rodnoga grada.Već taj izvorni govor mogao je biti središte predstave, no on je postao nerazdvojni element u gradnji cjeline, osiguravajući joj najveću mjeru autentičnosti, nešto poput onoga u predstavi blistavo dočarana prvog svjetla iz Kristlove žuđene, nedokučive slike prilaska partizanima u izmaglici praskozorja. Umjetnikova prognanička biografija mogla je dati napetu i uzbudljivu predstavu. Mogao je redatelj krenuti i putem žestoke, sarkazmom protkane dopadljive polemike snažne provokativnosti, pri čemu bi mu autor tekstova ne samo nesmiljenim prokazivanjem totalitarizama svih vrsta nego i raskrinkavanjem junaka s imenima i prezimenima dao podosta štofa. No Medvešeka kao i Kristla zanimalo je samo bitno, odnosno ono što se tiče biti umjetnosti, te je uspio intenzitetom dubinski postavljenih pitanja posve zaokupiti pozornost gledatelja kao da govori iz njega sama, svima isto, a svakomu vjerojatno drukčije. O Ivanu Picelju, Aleksandru Srnecu, Božidaru Rašici Kristl kaže da su u slikarstvu pjesnici, o sebi ne, iako objavljuje poeziju, jer on slika probleme i zna o sebi samo to da je problem pokazal. Svojim istančanim poetskim teatrom poput zbora kolektivnih glumačkih slika koje oblikuju potresne epizode drame prepoznatljiva vremena i prostora redatelj otkriva u Kristlu sumišljenika, umjetnika snažna poetskoga naboja i pronicave misaonosti. U vrijeme kada u hrvatskom kazalištu prevladavaju dopadljive slike nasilja, utrke u olakoj informiranosti, papagajstvo, ambicija prerađivanja i pojednostavnjivanja klasika, sterilno deklarativna briga za vlastite pisce, persiflaže kratka daha, Medvešekovo zrelo ostvarenje dramatično iskazanim pitanjima o smislu otvara novu stranicu. Najbolje bi se to moglo izraziti riječima iz mladosti Vlade Kristla: »Tu nastaje jedan novi svet, koji još nema boje, ali tu je.«

Glumci Rajko Bundalo, Milivoj Beader, Edvin Liverić, Rene Medvešek, Nada Perišić-Nola, Barbara Prpić-Biffel, Filip Nola, Krešimir Mikić, Urša Raukar i Marica Vidušić mogu se ponositi predstavom nakon koje (ako i sama ne postane žrtvom kaosa oko nas) ništa u kazalištu ne bi moglo biti isto kao prije.

Marija Grgičević