Plesati ljubav

Plesati ljubav

Balet je u riječkom kazalištu izvanredno podržan orkestrom pod vodstvom Nade Matošević te se zvuk i pokret stapaju u napetoj akciji tijela, grča i krika. I dok se tri razbojnika poput mačaka šunjaju i doskakuju prostorom nestrpljivi i pohlepni u iščekivanju plijena – žrtava koje će u njihov prostor navući izazovna Djevojka, ona, u izvrsnoj interpretaciji Cristine Lukanec, nježna, sjetna lika i krasnih linija tijela, nameće tragičnu dimenziju priče

Balet HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci izveo je u petak 28. ožujka 2008, kao drugu premijeru sezone, dvije koreografije Milka Šparembleka. Epitaf za Frederica i Čudesni mandarin dva su oprečna lica istog autorskog rukopisa, a ujedno sjajni primjeri različitih ishodišta (kao što je oprečna glazba Chopina i Bartóka) u kreiranju baletnoga teatra: lirskog, satkana od emocije, asocijacije i doživljaja, i dramskog, čvrsto utemeljena na sadržaju, psihologiji i karakteru likova. (U obama slučajevima kostimi Dženise Pecotić i scena Dinke Jeričević, pod svjetlom Aleksandra Mondecara, osmišljeno i skladno podcrtavaju pokret, linije i prozračnost, odnosno težinu tijela i scene.)

Prvi dio programa, praizvedba Epitaf za Frederica, posveta je Chopinu, skladatelju i pijanistu čija je bolna strast pretočena u zvuk klavira jedan od najsuptilnijih oblika epohe romantizma. I dok je Fokin, prije već čitava stoljeća, ustrajao na nježnoj emotivnosti melodije i pokreta u znamenitom baletu Silfide, Šparemblek čita unutarnju dramu slavnoga Poljaka (čije tijelo počiva na pariškom groblju, a srce u Varšavi!), njegovu ljubav, tugu, čežnju, tragični zanos; i balet uokviruje znakovitom, temperamentnom Polonezom.

Finu dramatiku nosi već sam početak novoga Šparemblekova koreoakta u kojem postoji samo Chopinova glazba, a otvaranje zastora otkriva odvojene: otvoreni crni koncertni klavir i pijanista Rubena Dalibaltayana; njihov će susret u tamnoj toplini scene iznjedriti zvuk i otvoriti prostore plesu sanja i sjećanja, slika i susreta. Nježno ili energično, precizno u grafici pokreta i ljepoti slika, i osviještenoj prisutnosti klavira, izmjenjuju se plesači (uistinu sve boljeg!) riječkog ansambla: Paula Rus, Vladimir de Freitas Rosa, Sabina Voinea, Ashatbek Yusupzhanov, Anka Popa, Irina i Andrei Köteles, Roberto Pereira Junior, Svetlana Andrejčuk, Oxana Brandboura, Marina Grgić, Deana Marčić, Tanja Tišma, Valeri Rasskazov, Tomaš Danielis, Svebor Zgurić.

Šparemblek dobiva dinamiku izmjenom žive glazbe, one na sceni i snimke u koju se dramski interveniralo, sve uz slikovni eho projiciran na velikoj čistoj pozadini scene. I kao što glas i šum ulazi u zvuk, nevidljiva olovka upisuje se na sliku, odnosno film koji se odvija u svojoj koreografiji, u zaustavljanju slike, ponavljanju kadrova. (Autor videomaterijala je Marin Lukanović, već zapamćen po radu i za Romea i Juliju.)

Chopin je prvi put zaplesao po Šparembleku 1988. za zagrebačku televiziju (koja je tada još promovirala domaće stvaralaštvo), i u toj poetskoj filmskoj minijaturi možemo naći korijene riječkog Epitafa, koji je ipak tek na sceni zaživio u punini autorskog koncepta. A u kontekstu pak cjelovitoga koreografskog opusa, Šparembleku je često tema – posveta odabranom umjetniku, koji, poput Ujevića, Gallusa, Musorgskog, Krleže, Kosovela, Orffa, Mozarta, nadahnjuju kako djelom tako i životnim iskustvom, ili pak sudbinom.

Kao drugi dio programa Šparemblek postavlja Čudesnog mandarina Béle Bartóka, balet kojim se proslavio na desetak svjetskih pozornica. Iako praizveden prije četrdesetak godina u Lisabonu, Šparemblekov balet ne gubi na snazi izraza i suvremenosti, a u riječkom je kazalištu još izvanredno potpomognut orkestrom pod vodstvom Nade Matošević, te se zvuk i pokret stapaju u napetoj akciji tijela, grča i krika, i mračnoj atmosferi velegradskog podzemlja. I dok se tri razbojnika (Vladimir de Freitas Rosa, Tomaš Danielis i Ashatbek Yusupzhanov), poput mačaka šunjaju i doskakuju prostorom nestrpljivi i pohlepni u iščekivanju plijena – žrtava koje će u njihov prostor navući izazovna Djevojka, ona, u izvrsnoj interpretaciji Cristine Lukanec, nježna, sjetna lika i krasnih linija tijela, nameće tragičnu dimenziju priče. Očito ovisna o njima, zatvorena, bezvoljna i iskorištena, ona se iz krhke djevojke koja se pokušava stopiti sa zidom, sjenom, uvijek ponovno poslušno mijenja u fatalnu zavodnicu. I tako, po uhodanu scenariju, upadaju u zamku dva kavalira (Valeri Rasskazov i Svebor Zgurić) pa mladi mornar (Vitali Klok), koji zaskočeni i operušani bježe glavom bez obzira. U tu tamnu, gorku kolotečinu življenja promjenu, makar na trenutak, unosi blistavi lik Mandarina (Staša Zurovac – koji je ovu ulogu već jednom odlično odigrao u zagrebačkom HNK). Drukčiji, začudan u mirnu trajanju i usredotočenosti na Djevojku, on ne bježi od razbojnika. I ne može umrijeti od svih njihovih nasilnih smrti; nego tek po ostvarenju žudnje, iznimno dojmljivu duetu u kojem Djevojka, pročišćena, bez perike crvenokose lutke, bosa, ganuta i podatna prvi put svojevoljno pleše ljubav.

Maja Đurinović