Plava violina

Plava violina

Erotski moment svojstven aktu ublažen je finom pastelnom kromatikom, a maštovita raznolikost kompozicija i detalja rezultirala je brojnim varijacijama motiva

Izložba Nikole Reisera u Kabinetu grafike naglašava obilježavanje 90. obljetnice slikareva života, što neizbježno uključuje njegovu dugovječnost u profesionalnom životu. Kontinuitet djelovanja stvorio je snažan i prepoznatljiv jezik izražen žanrovskim motivima krajolika, mrtvom prirodom, portretima i aktovima. Zbog vjernosti figurativnom prikazu u ključnim trenucima razvoja apstrakcije u Hrvatskoj čak je i napadan. U posljednjih trideset godina umjetnik se najviše posvećuje slikanju portreta i aktova, stoga i izbor upravo toga dijela umjetnikova opusa i ne čudi. No zanimljivo je u njima pratiti karakteristike rukopisa koje su Nikolu Reisera postavile kao neizbježnu figuru hrvatske umjetničke scene 20. stoljeća.

Izdvojeni portretni crteži očitavaju umjetnikov dijalog s objektom. Uglavnom prikazani sprijeda, žene, djeca ili umjetnikov otac ocrtani su u nekoliko brzih poteza, a upravo je ta brzina poteza prisutna u čitavom opusu te je sam umjetnik naglašava kao bitnu i blisku njegovu temperamentu. Jednostavnost do koje ona često dovodi samo je prednost, jer pokazuje vrhunsko vladanje tehnikom i dokazuje da je, u ovom slučaju svakako, manje više. Više se ovdje odnosi na isticanje osobnosti, a svaka linija pa i sama ruka crtača doimaju se kao sredstvo do toga cilja.

Veću cjelinu izložbe čine aktovi nastali u tehnici akvarela. Tehnika Nikoli Reiseru omogućava i u realizaciji naga, ili češće polunaga, tijela brzinu stvaranja, ali i postavlja nova pravila improvizacije i slučajnosti. Marina Baričević u predgovoru naglašava kako svrha nije idealiziranje, nego poetizacija ženskoga tijela, odnosno kako nije riječ o prikazu, nego o žudnji i imaginaciji, a i sam autor ne radi prema modelu, nego po sjećanju i prema nahođenju. Obrisi tijela ponekad su naznačeni tušem, strastvenom linijom ističu se erogene zone, a u akvarelu igra se postiže tek laganim dodirom obojene kapi s podlogom papira. Erotski moment svojstven aktu ublažen je finom pastelnom kromatikom, a maštovita raznolikost kompozicija i detalja rezultirala je brojnim varijacijama motiva.

Unutar postava po svemu se izdvaja slika naziva Plava violina. Ulje na platnu jedino je u asocijativnom nizu usporedbe ženskog tijela s violinom tematski povezivo s ostalim radovima na izložbi. Ističe se kao iznenadna pojava zagubljena na nekoj davnoj izložbi te se kao takva predstavlja ovdašnjoj publici. No, unutar toga predvidljivo klasičnoga postava ona je pridodana u kutak kao neki tužan ostatak neke druge izložbe, zametnuta iza pultova s kartama i katalozima postavlja pitanje svrsishodnosti takva izlaganja.

Marta Kiš