OKLADA NA PJESMU

OKLADA NA PJESMU

Luko Paljetak, Crna kronika, HDP, Zagreb, 2006.

Luko Paljetak, Nevidljiva zastava, Jutro poezije, Zagreb, 2007.

Nagrada Josip Sever

Luko Paljetak, Pregovaranja, Naklada Ljevak, Zagreb, listopad 2007.

Luko Paljetak, Kein Platz in der Stadt, Daedalus Verlag, Münster, 2008.

Jedno od prepoznatljivih obilježja Paljetkove poezije, koje se javlja i u Nevidljivoj zastavi, odnos je između karakterističnih konvencija i otklona od njih. To je u prvom redu odnos između formi vezanoga stiha i stihova koji su to samo naizgled, ali se takvima ne žele odati. Općenito se zapaža da je pjesnik gotovo posve napustio svoj tipični četrnaesterac u korist kraćega jedanaesterca, ali da je u skupnom dojmu i tih jednaesteračkih pjesama manje od polovice onih u kojima se pjesnik služi rimom. Ponajmanje je među njima soneta u kojima strofe nisu označene razmacima. Paljetak k tome neutralizira učinak forme čestim opkoračenjima stiha pa se rima slabije zapaža. Riječju, Paljetak ne dopušta vezanoj formi da odzvoni, prigušuje je, koristeći se pritom ipak njezinim prednostima u organiziranju građe stiha. Razlog je tomu stanovita improvizacijska poetika, odnosno stanovit nehaj koji Paljetak namjerno pokazuje prema temi ili sadržaju u korist samosvijesti autorskog umijeća. Zapaža se također pjesnikova želja da stvori dojam kako je na temu naišao usput, tijekom životne prakse, i da više voli usputne teme od teme kao programa i ideologije koji se od početka ističu. Sve to ima kao ishod neobičan, samo Paljetku svojstven spoj stege i slobode, Paljetkovu slobodu isticanja Nevidljive zastave, slobodu čekanja nevidljivog vjetra. Ako bi se pomislilo da ovdje nije rečeno o čemu pjeva Paljetak, dostaje jedna pjesma – a u ovoj zbirci ima ih više – za dokaz da i ova zbirka ima svoju okosnicu. Paljetak je veliki pjesnik ljubavi, autentičan petrarkist, pravi končetist i konceptualist, čak onda kada je i sama ljubav metaljubavni kult, ljubav-radi-ljubavi ili ljubav-radi-poezije: »Unajmio sam sebe da te voli / i neprestano obnavljam taj najam« (Najam). Njemu ni jedna prilika nije premalo važna da bi istaknuo pjesmotvornu ulogu ljubavnog osjećaja, iz kojeg izvodi većinu drugih osjećaja. Ljubavni je osjećaj za njega toliko jak jer ga izvodi takoreći iz kozmološkog načela: »Vodu u vodu, zrak u zrak, a usne / na usne...« (Pravila). Od početka svijeta uvijek jedno te isto, a iskazom uvijek novo i za ponavljanje kao pjesmotvorno različito od sebe.

Malo je koja tema za Paljetka toliko izdašna kao ljubav, da ga ona u kojoj god prilici, s koje god bilo točke poetskog univerzuma, opet dovodi k ljubavi. Ali u dvojstvu ljubav–poezija u Paljetka sve više preteže poezija nad ljubavlju, a reklo bi se i nad stvarnošću, i to u obrnutom razmjeru: što manje može ljubav, to djelatnija je poezija. To je svojevrsna oklada na pjesmu: »Napisao bih puno više, ali / odaje me i ono što još nisam / napisao...« (16. Zapisivač). Rime se klade, one uvjetuju podudarnost zvuka raskorakom, ako ne i prijeporom smisla. Njezina je pretpostavka: nije upitno pisati kad se pjesmi hoće, nego pisati kada joj se neće. Inspiraciji usprkos. Pitanje je to poezije kao prakse u kojoj Paljetak ne želi toliko briljirati, do čega mu je bilo stalo nekada, koliko oćutjeti otpor neutralnoga gradiva svijeta: svega onoga što sonet zahvaća namjerno nesabranim, razdešenim mehanizmom. Zbirka Pregovaranja sugerira naslovom stanovitu namjeru usmjerenu prema neprovidnosti gradiva, namjeru nejasne realizacije.

Ipak, sonet obvezuje. On uvjetuje pjesnikov interes za njega manirističkom autotematizacijom prikladnom za osnovu pregovaranja. Nije čudno da onda pjesnik uvuče u zrcalnu igru Shakespeareov XVIII. sonet, ali tako da usporeditelj bude sam sonet, a uspoređeno ženino tijelo:

Zar ću te usporedit s danom ljeta? (Shakespeare)

Da l’ da usporedim te sa sonetom? (Paljetak)

Opis »grbova ženskog tijela« iz francuske barokne poezije u Paljetka se događa posredovanjem milovanja kao tjelesnog rukopisa, pisma tjelesnosti:

...nŕ niže zatim vodi staza ljupka

sve žednijeg me prema zdencu pupka;

dvoumicom me tada reže čvrstom,

kuda sam: lijevo? desno? ili srednjim,

putem? ni jedan nema prednosti prčd njim,

a onda sve se svrši malim prstom.

Unatoč svemu, nije se moguće oteti dojmu o stanovitom oslabljenom stvarnosnom kodu Paljetkove lirike, gdje se građa riječi više poziva na vječnost ideja i na viciozni optok slika nego na sklop vremenosti u kojem i zbog kojeg se naposljetku, da patetično kažemo, ljubi, pati i umire. U tom kontekstu objašnjava se, kao na ustuk, iskorak prema ready-madeu što ga je Paljetak napravio u jednoj od posljednjih svojih knjiga, Crnoj kronici (2006, preuzetoj uglavnom u knjizi Kein Platz in der Stadt). I pjesničko umijeće može postati sredstvom bijega od mjesta koje boli, šutnje koja nam ne oprašta.