Moj trag je rad noćne vedrine

Moj trag je rad noćne vedrine

Na početku ovog zapisa iznijet ću svoje osobno iskustvo i doživljaj Vlade Gotovca. Godine 1996, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj, obilježavala se dvadeseta godišnjica smrti Martina Heideggera, jednog od najvažnijih filozofa epohe.

Tom je prigodom Hrvatsko filozofsko društvo održalo i prigodni simpozij, na kojem su gosti, među strukovnim filozofima, bili Igor Mandić, Vjeran Zuppa i – Vlado Gotovac. Govorili su o recepciji Heideggera u hrvatskoj književnoj kritici i srodnim područjima početkom šezdesetih. Poglavito je u tom kontekstu bio važan časopis »Razlog«. Pandžićeva doktorska disertacija, kao i prvi prijevodi velikog filozofa u nas, bile su temom i Gotovčeva nastupa. Ono što me posebice očaralo u tom nastupu bila je nevjerojatna elokventnost i artikuliranost diskursa (čitaj: jasnoća i oblik misli) u njegovu govoru. Tada zapamtih silnu energiju i snagu krhke stature.

Vlado Gotovac za mene je postao filozofom i oratorom… antičkim mudracem.

Film nastao prema ideji Marka Grčića, te u režiji Bogdana Žižića, pružio mi je drukčiju sliku njegova lika i djela. Upravo taj lik i djelo unekoliko su iskrivili moj sasvim osobni doživljaj toga čovjeka. Autori filma – zapravo sasvim klasično uobličena dugometražnog biografskog dokumentarca – Gotovca su prikazali kao slučaj. Takav je i naziv filma Vlado Gotovac. Moj slučaj. Dramatski polazeći od bolnice u Italiji, u kojoj je protagonist okončao svoj tegobni život, autori su nas odmah uveli u mučenički usud čovjeka koji je cijeli život posvetio samo jednoj i neupitnoj ideji – domovini Hrvatskoj. Hrvatska je Gotovcu bila čežnja, patnja, smisao… gotovo transcendentalni ideal. Njoj je posvetio čitav svoj životni habitus. Barem nas tako poučavaju autori filma!

Ipak, želeći se na neki način odužiti tom čovjeku – »moralnoj vertikali hrvatstva« an sich – Grčić i Žižić prepustili su se patetici, kojoj sam Gotovac, vjerujem, ne bi bio sklon. Jer, Vladin lik prikazan u filmu sve je prije negoli samosažaljiv i patetičan. On iskazuje moralnu snagu neprispodobivu drugim smrtnicima pod egidom hrvatstva.

Kolikogod to isto hrvatstvo – zbog kojega je uostalom dva puta robijao u Staroj Gradiški i Lepoglavi – bilo Gotovčev politički program, njegov je život gotovo u jednakoj mjeri obilježavalo i pjesništvo, govorništvo, gotovo blohovska filozofija uspravnog hoda. Jednako tako, Vlado je bio i vrstan novinar. Općenito u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata, on je bio prisutan na svim poljima kulturne scene. Televizijski i radionovinar, urednik u časopisima, sjajan kolumnist i esejist…

Ono što ga je posebice obilježilo bio je njegov odnos s Maticom hrvatskom. U vremenu socijalnih i nacionalnih previranja s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, kao urednik »Hrvatskog tjednika« iznosio je kritička stajališta prema socijalističkom poretku i lamentirao nad neiskazivošću hrvatskoga nacionalnog bitka u federativnoj Jugoslaviji. Dramatski uključen u »hrvatsko proljeće Savke i Tripala«, Gotovac je pao žrtvom svoje intelektualne beskompromisnosti i neodstupanja od ideala hrvatske samobitnosti. Autori u središte filma smještaju to martirsko razdoblje njegova života. Godine provedene u Staroj Gradiški bile su katarza jednog istinskog mučeništva. Na neki način, sve kasnije (is)kazano u filmu ostaje u sjeni te katarze. Grčićeva i Žižićeva filmska ideja ostaje zarobljena upravo u tom posebičnom trenutku djela. Vlado Gotovac. Moj slučaj implicitna je žalopojka za svojevrsnim rođenjem hrvatstva iz duha mučeništva!

Prikaz kasnijeg re-evolucioniranja Gotovčeva ljudskog i političkog angažmana, stoga, djeluje kao nužno upotpunjavanje praznih mjesta sinopsisa za jednu zbiljsku biografiju. Posebice, nakon osamostaljenja Hrvatske i Domovinskog rata.

Nakon smrti prve supruge Gotovac se u potpunosti posvećuje aktivnom društvenom životu. Ulazi u područje gdje je svatko svakomu neprijatelj – politiku!

Središnje momente tog razdoblja protagonistova života autori ispravno detektiraju u dvama momentima. Gotovac je bio čovjek koji je imao hrabrosti sa još pet intelektualaca zatražiti od Tuđmana 1993. da odstupi s mjesta predsjednika države zbog loše politike prema Bosni. Ključni pak trenutak filma svakako je i opasač na predizbornom skupu u Puli 1997, koji mu je kao predsjedničkom kandidatu u glavu uputio hrvatski vojnik. Ta je sekvenca sublimirala svu apsurdnost pjesnika koji se upustio u politiku. Ipak, zapažam još ponešto. Na račun poznatoga patetičnog Gotovčeva govora o generalima pred skupom majki hrvatskih mladića zadržanih u tadašnjoj JNA, u filmu nespomenutom ostaje važna uloga što ju je Gotovac odigrao govorom na skupu za Radio 101, masovnom iskazu demokracije toga doba.

Koliko se god autori filma trudili prenijeti mi sliku Vlade Gotovca kao autentična političara hipostazirane drukčije, bolje Hrvatske, za mene on ostaje nekim Drugim. Njegov epitaf, Moj trag je rad noćne vedrine, otvara mi drukčiju vizuru. Želim si zadržati sliku Vlade Gotovca kao iskonskoga filozofa – mišljenja i pjevanja.

Marijan Krivak