Kolonijalni Shakespeare

Kolonijalni Shakespeare

New York Kazalište za novu publiku poznati je njujorški off-teatar koji je ovu sezonu, posvećenu vezama Amerike, Afrike i Europe, zaključio produkcijom Shakespeareova Antonija i Kleopatre, premještenih iz rimskog vremena u kolonijalni svijet Afrike s kraja 19. stoljeća. Spektakularnu Shakespeareovu dramu prebaciti u komorni prostor bio je hrabar pokušaj, koji nije oduševio kritiku, ona predstavu smatra odveć jednostavnom i ne osobito inovativnom. Režija Darka Trešnjaka u kojoj su Rimljani postali kolonijalni Britanci nije se osobito dojmila. Ništa od Bardove snage i događaja koji mijenjaju svijet ne osjeća se u produkciji, pa junaci umjesto grandioznih povijesnih osoba Titana u borbi za budućnost carstva izgledaju kao gosti u luksuznom sredozemnom ljetovalištu, zaključila je kritika.

Dugo putovanje u dosadu

Moskva Činjenica da su u Moskvi sve oči uprte u Zlatnu masku, najveći festival europskog istoka, koja se bliži završnici, nije zaustavila premijere u čak dvjesto ovdašnjih kazališta. Jednu od najpoznatijih američkih tragedija, O’Neillovo Dugo putovanje u noć, na sceni Mossovieta režirao je Pavel Safonov, a za razliku od zagrebačke verzije ova traje gotovo četiri sata i često je repetitivna i pomalo kaotična. Od Safonova, poznata po radikalnim čitanjima klasika, publika je očekivala mnogo više od konvencionalnog djela spora ritma koji oživi tek u monolozima drugoga čina. Ipak, ako ste kadri izdržati duge predstave s glumcima koji se povremeno izgube u svom tom nereduciranom dramaturškom kaosu, O’Neill nudi priču o opraštanju i razumijevanju koja ima smisla kao pouka o životu. Ali kao produkcija u gradu koji upravo gleda sve najbolje ruske predstave Dugo putovanje u noć čini se kazališno posve nevažnim.

Juda u čistilištu

London Seks i politika preplavili su londonske scene, ali njih nema u novoj produkciji Posljednji dani Jude Iskariota Stephena Adly Guirgisa. Ono čime se drama bavi prava je tabu-tema na suvremenim scenama, riječ je o provokativnoj religioznoj raspravi koja je u središtu drame. Redatelj Rupert Goold, koji je pokupio baš sve nagrade za svoga prošlogodišnjeg Macbetha, napravio je dramski moćnu i angažiranu predstavu, s odličnim glumcima. Guirgis cijelu priču smješta u čistilište, pretvara je u sudsku dramu (Juda se žalio na odluku da bude bačen u pakao), u kojoj sudjeluju povijesni likovi, a njezini akteri govore suvremenim američkim slangom. Juda se brani argumentima da ne bi bilo Isusove žrtve da se on sam nije prije žrtvovao izdavši Učitelja, i da za to sud treba imati razumijevanja. Guirgis postavlja zanimljivu tezu: ako je izdaja vrhunski grijeh, onda je oprost takva grijeha najveći mogući akt milosti i Juda bi trebao biti pomilovan. Kako je Guirgis i duhovit autor, drama se ni trenutka ne gubi u pravnim kontemplacijama, nego se s duhom upušta u veoma ozbiljan problem.

Sve o indijskim ženama

Mumbai Vijest da je Miro Gavran imao premijeru u nekom svjetskom kazališnom središtu već je postala toliko svakodnevna da gotovo više i nije vijest. No, premijera drame Sve o ženama u jednom od najslavnijih indijskih kazališta Prithvi, redateljski debi 37-godišnjeg glumca i producenta Hidaayat Samija, i odličan odaziv publike na nju ipak zaslužuju bilješku. Čak sedam glumica igra u izvedbi Gavranove drame, a ako kritika i ima poneki prigovor na režiju, svi se čine jako zadovoljni Gavranovim djelom i humorom koji on nudi. Ako postoji chick-lit, zar nije vrijeme i za chick-kazalište, komentirano je u indijskim novinama, uz napomenu da ipak nije riječ o banalnoj zabavi. Indijsko se kazalište rjeđe obraća ženama u publici, ali nova Indija koja se budi sve više pozornosti pridaje problemu položaja žene u društvu pa se Gavranova drama zgodno uklopila u trend.

Jasen Boko