Klasično-vatreno-nježno

Klasično-vatreno-nježno

Pjevajući Elgarov lirski, tehnički vrlo zahtjevan koncert, violinist Garrett stao je pred zagrebačku publiku sa zvukom raznolikih boja, potpuno stopljenima s orkestralnom atmosferom

U petak, 4. travnja (ciklus Crvena oktava) Zagrebačka filharmonija ugostila je slavne goste: dirigenta Dmitrija Kitajenka i violinista Davida Garretta. Pod Kitajenkovim vodstvom uvertira Oberona Carla Marie von Webera zvučala je prozračno i zvukovno spektakularno, što je bio dobar uvod u prozračni Koncert za violinu i orkestar u h-molu (op. 61) Edwarda Elgara. Pjevajući Elgarov lirski, možda patetičan, ali tehnički vrlo zahtjevan koncert, violinist Garrett stao je pred zagrebačku publiku sa zvukom raznolikih boja, potpuno stopljenima s orkestralnom atmosferom. Garrett je publiku počastio i dodatkom (stavak iz violinske sonate J. S. Bacha), gdje se goli zvuk violine pokazao itekako sugestivnim unutar baroknoga dvoglasja. U drugom dijelu koncerta izvedena je Četvrta simfonija u e-molu Johannesa Brahmsa. Kitajenko je, koristeći se minimalnim pokretima svojstvenim njegovu dirigiranju, od orkestra tražio i dobivao duboku koncentraciju i bogat zvuk. Doduše, tempa su bila mrvicu prespora, pa se izvedba ionako opsežna djela učinila odveć razvučenom – no to je stvar ukusa, čak i navike, pa se ne može doista smatrati ozbiljnijom kritikom.

Dan poslije, u subotu, 5. travnja, u Koncertnoj dvorani Lisinski (ciklus Lisinski subotom) gostovali su njemačka pijanistica Ragna Schirmer, Simfonijski orkestar grada Caracasa iz Venezuele i peruanski dirigent David del Pino Klinge. Vrlo popularan program, koji je uključivao Gershwinovu Kubansku uvertiru i Koncert za glasovir i orkestar u F-duru, proširen je djelom suvremenoga venezuelanskog skladatelja Eduarda Martureta Notturno te baletom-pantomimom Čudesni mandarin Béle Bartóka. To je, zapravo, bio program koji je u pravom smislu riječi opisivao orkestar iz Caracasa, čija se djelatnost usredotočuje na čuvanje svih glazbenih žanrova. U Gershwinovim djelima, koja su izvedena u prvom dijelu koncerta, orkestar nije skrivao temperament – no taj je temperament, za potrebe Gershwinova klasičnog jazza, trebalo sputati. S druge strane, kako svirkom pijanistice Ragne Schirmer dominiraju elementi ženske nježnosti i emotivnosti, i ona je svoj karakter, pri izvedbi Gershwinova Koncerta za glasovir i orkestar, trebala prilagoditi. Izvođači su se našli na pola puta, stvarajući jedinstven spoj klasično-vatreno-nježnog Gershwina. Drugi dio programa ponudio je suspregnutu izvedbu vrlo zanimljive noćne glazbe Eduarda Martureta: njegov Notturno, temeljen na harmoniji koju remete samo noćni zvukovi orkestra, bio je zanimljiv i kao saznanje o suvremenoj glazbi iz Venezuele i kao izvedbeno rješenje. A Čudesni mandarin Béle Bartóka tako je agresivno zaderao zrak koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, da je njegova priča – napose zahvaljujući sugestivnim pokretima del Pino Klingea – unaprijed obećavala eksplozivni finale. No tu nije bio kraj: kao što je Schirmer zaokružila prvi dio koncerta izvedbom Arije iz Bachovih Goldberg-varijacija omekšavajući već vruću atmosferu, Klinge je na kraju drugoga dijela pozdravio publiku na hrvatskom jeziku ponudivši predstavljanje triju tradicionalnih plesova. Tek je tu, u krajnjoj točki koncerta, u fazi dodatka, orkestar iz Venezuele potpuno popustio kočnice (koje su se već opustile tijekom izvedbe Bartókove glazbe) te je pokazao kako se sviraju južnoamerički plesovi da i publika poželi zaplesati. Simfonijski orkestar grada Caracasa pokazao se kao eksplozivan sastav koji je na koncertu u Zagrebu, uz vodstvo dirigenta Davida del Pina Klingea, spretno i kvalitetno mijenjao svoja raznolika izvedbena lica.