IZ MICHELANGELOVA KANCONIJERA

IZ MICHELANGELOVA KANCONIJERA

Kad se početkom 16. stoljeća kipar i slikar Michelangelo Buonarroti (1475–1564) pročuo po svojim pjesmama, one su bile iznimno daleko od modela koji je obilježio cijelo prethodno stoljeće u talijanskoj lirici. Njegovi su stihovi bili neobični zbog toga što pjesnik nije prihvatio sheme i konvencije onovremenoga ukusa – oponašanje Petrarke, uz primjese danteovskih i stilnovističkih utjecaja – ali još više zbog toga što mu je nedostajalo prikladne književne naobrazbe i dostatne umjetničke discipline. Posljedica toga bile su izvještačenost i tvrdoća svojstvene piscima čija se misao mučno bori s formom da nađe vlastit put, uspijevajući se osloboditi tek na mahove i uz velike napore. Svjestan tih nedostataka, Michelangelo je znao reći da poezija nije njegova umjetnost, kao što je uostalom govorio i za svoje slikarstvo i arhitekturu, te zacijelo i na njega otpada dio krivnje što je kao pjesnik ostao podcijenjen među kasnijim kritičarima i čitateljima.

Doista, ako se usporede s njegovim čudesnim ostvarenjima na polju likovne umjetnosti, Michelangelove su pjesme očevidno njegova marginalna i sekundarna djelatnost, iako se ne može reći da su plod dokolice i diletantizma. U nekima se od njih susreće tragična snaga, tmurna melankolija, herojska čežnja, ukratko neporeciv intenzitet osjećaja, što se često precjenjuje u kritici koja se usredotočuje na pojedine stihove i izraze izdvojene iz konteksta. Njihov je izraz katkada snažan i dojmljiv, ali nikada nije duga daha, i uvijek je tako reći u stanju ogleda ili skice, nezavršen i nedotjeran, bez slatkoće pjeva. Ali Michelangelov kanconijer, sastavljen od 302 pjesme, među kojima najviše ima madrigala i soneta, ostaje ipak dokumentom izvanredne osobnosti i trajno privlači pozornost. U pjesmama koje su posvećene Vittoriji Colonni i Tommasu Cavalieriju platonizam 16. stoljeća nije samo prihvaćen kao element raširene kulture nego se kao rijetko gdje osjeća pjesnikovo intimno pristajanje uza nj. U njegovim religioznim pjesmama ima strogih i tragičnih crta na kakve se ne nailazi u drugim kanconijerima toga stoljeća. Naposljetku u šaljivim pjesmama, koje je diktirao neki nasilan i čudnovat humor, provaljuje kadšto dublji i ozbiljniji glas kao znak ispaćene i samotničke duše.

Ovdje donosimo pedeset pjesama koje zauzimaju posebno mjesto u Michelangelovim Rimama, jer ih je napisao po narudžbi i naplatio svoj trud na zanimljiv način. U siječnju 1544. u Rimu je umro Francesco de’ Bracci navršivši tek petnaest godina. Njegov ujak Luigi del Riccio (koji prema nećaku nije gajio samo čiste rodbinske osjećaje) pozvao je nekoliko prijatelja da pjesnički oplaču smrt mladoga Cecchina, među njima nagovorio je i Michelangela da napiše petnaest pogrebnih tekstova. Michelangelo je savjesno ispunio obećanje, a potom je načinio i nacrt za mladićevu grobnicu u crkvi Aracoeli.

Ali kako ga je prijatelj uporno molio i poticao gastronomskim darovima – slao mu je tartufe, marinirane pastrve, grlice, grčko vino, usoljene gljive –našao se prisiljen nastaviti posao, te usprkos stalnu tuženju na umor i neplodnost pjesničke žile, uspio je za godinu dana sastaviti lijep broj od pedeset pjesama, poredanih u umjetnikovu kanconijeru pod brojevima od 179 do 228. Niz se u cijelosti sastoji od epitafa u kvartinama koje se prema modelu antičke epigramatske poezije javljaju formalno kao pravi nadgrobni natpisi; iznimke su samo jedan madrigal i jedan sonet.

U tim stihovima riječ imaju naizmjenice sam grob, zatim Cecchino, njegovo tijelo i osobe koje su ga voljele. Okolnosti sastavljanja dovoljno objašnjavaju najočitiju značajku te skupine pjesama, to jest trajno vraćanje na ograničen broj motiva – nadmoćnost smrti nad životom, odnos između mladosti i starosti, pokojnikova ljepota koja je uzor prirodi i predodređena za nebeski sjaj poslije uskrsnuća tijela – i mogu opravdati nazočnost pokoje crte pučke duhovitosti kao što je igra riječima s prezimenom pokojnika.

Mate Maras

179

Se qui son chiusi i begli occhi e sepolti

Kad sklopiše se rano oči divne,tu pokopane, tek ovim nas tješe:

jer za njih žive milost mrtva bješe,

sad kad su mrtve, u mnogima žive.

180

Deh serbi, s’č di me pietate alcuna

Ah, čuvaj, ako još milosti tečeza me što prost od svijeta ovdje spijem,

te suze da se grud i lice mije

za onim tko osta podanikom sreće.

181

Perché ne’ volti offesi non entrasti

— Zašto u lica zlijeđena od ljetâ

ne uđe, Smrti, a ja mrem zarana?

— Jer ne diže se k nebu i nema stana

stvar koja stari i svijet dotle kvari.

182

Non volse Morte non ancider senza

Ne htjede Smrt zbog toga dokončatioružjem ljeta i suvišnih dana

ljepotu što je ovdje pokopana,

da čitava se sad na nebo vrati.

183

La beltŕ che qui giace al mondo vinse

Tu leži lijepost što toli nadkrasinajljepše svako stvorenje na svijetu,

da smrt, što narav zamrzi je kletu,

rad prijateljstva ubi je i zgasi.

184

Qui son de’ Bracci, deboli a l’impresa

Od roda Bracci, preslaba da stanepred smrt da ne bih umro, ovdje ležim;

bijaše bolje od nogu, da bježim,

nego od ruku što me ne obrane.

185

Qui son sepulto, e poco innanzi nato

Tu pokopan, a rođen malo prije:smrt mi je bila brza i nesmiljena

tako da jedva duša ogoljena

opaža da u bivšem stanju nije.

186

Non puň per morte giŕ chi qui mi serra

Ne može tko me smrću ovdje bravilijepost, što smrtnom htjede mi je dati,

na koncu svima gdje je ote vratit,

kad mene mora kakav bijah pravit.

187

L’ alma di dentro di fuor non vedea,

Ne vidje duša iznutra izvana,ko ni mi tijelo što ga grobak krije;

iz njega smrt je izvuć mogla nije,

kad nema nebo tako lijepa stana.

188

Se dalla morte č vinta la natura

Ako li smrt pobijedi narav ovdjeu lijepom licu, nebo nek osveti

rad svijeta nju, kad njezin veo sveti

ljepši no igda iz tog groba ode.

189

Qui son chiusi i begli occhi, che aperti

Ovdje su skrite lijepe oči kojepotamnjivahu svete i najsvjetlije;

sada, jer mrtve svijetle tolikijem,

svi je li veća šteta il korist dvoję.

190

Qui son morto creduto; e per conforto

Ovdje sam mrtav, misle; a živjeh prisanu grudi s tisuć ljuven-duša, i svijet

ja tješih; dakle, ako mi je mrijet

što lišen sam tek jedne, mrtav nisam.

191

Se l’alma vive del suo corpo fora

Da duša živi izvan tijela poslije,to moja, što me sebe liši kanda,

pokaza strahom što živima zadah:

jer to ne čini tko je umro posve.

192

S’č ver, com’č, che dopo il corpo viva

Ako je doista poslije tijela živa,kad ga se riješi, nerado ga noseć,

po Božjem samo slovu,

ne prije, duša blaženstvo će doseć;

kroz smrt božanska biva

kako rad smrti rođena je bila.

Dakle, kad ne zna grijeh,

svu svoju bol u smijeh

za pokojnikom svi nek redom skrenu,

kad lomni prah se prenu,

iz bijede u mir pravi

stiže u zadnjem trenu.

Prijatelj mora takvu imat želju,

manje od Boga vrijedi uživat zemlju.

193

A pena prima aperti gli vidd’io

Tek otvorene lijepe oči jedvaza ovog vidjeh života mu lomnog,

što zaklopljene u dan puta kobnog

u nebu širi njih da Boga gleda.Poznam i plačem lijepost mu umilnu srcem što kasni, al ne ćutim krivnju,

već smrt je kriva prerana što minu,

ne za vas, već za moju želju silnu.Stog, Luigi, vječni lik od kama živada načinim Cecchinu, o kom zborim,

jedinstven, kad je ovdje s nama zemlja,jer pretvara se ljubljen u ljubljena,a bez ljepote umjetnost ne biva,

isklesat moram vas da njega stvorim.

194

Qui vuol mie sorte c’anzi tempo i’ dorma

Kob htjede da tu prije roka snivam,al nisam mrtav; premda stan promijenih,

vidiš me, plačeš, još sam živ u tebi,

ako li ljubljen ljubljenijem biva.

195

Se qui cent’anni t’han tolto due ore

— Kad sto ti ljeta oteše dvije ure,

petňljeće za vječnost te obmanu.

— Ne, ljeta sto u jednom živje danu

tko sve u njemu nauči pa umre.

196

Gran ventura qui morto esser mi veggio

Sreća je, vidim, ovdje biti mrtvim:ne ostarjeh, a s neba takav dar;

ne znav na svijetu bolju dat mi stvar,

sve gore za me bješe osim smrti.

197

La carne terra, e qui l’ossa mie, prive

Svjedoče gnjila put i kosti moje,bez lijepih zjena i ljupkoga lika,

onomu čija bijah draž i dika

o tamnici gdje duša živi dolje.

198

Se fussin, perch’i’ viva un’altra volta

Kad bi za kosti, da još jednom živim,plačevi drugih krv i meso bili,

bio bi krut tko samilosno cvili,

vežuć im dušu što se nebom krili.

199

Chi qui morto mi piange indarno spera

Tko mrtva tu me plače, zalud nade,mijuć mi grob i kosti, da me cijela

još vrati kano k plodu stabla svela;

s proljećem mrtav čovjek ne ustade.

200

S’i’ fu’ giŕ vivo, tu sol, pietra, il sai

Ti sam znaš, kame, živ li bijah ikad,tu što me skri; tko pamti me taj sniva:

toliko smrt je hitra i gramziva,

da tko je bio kanda ne bi nikad.

201

I’ temo piů, fuor degli anni e dell’ore

Više se bojim, van ljeta i urašto tu me skriše, u život se vrnut,

ako je moguć, negoli kad srnuh;

jer tad se rodih gdje je smrt umrla.

202

I’ fu de’ Bracci, e se ritratto e privo

Ja bijah Bracci, ostade mi lik,premda bez duše; sad je smrt mi draga,

jer takvu djelu sudbina je blaga

kad uđe slikan gdje ne mogoh živ.

203

De’ Bracci nacqui, e dopo ‘l primo pianto

Rodih se Bracci, i poslije plača prvogčasak mi sunce vid očinji tače.

Zavijek sam tu, i ne bih htio kraće,

kad živ sam u onom što me volje vrlo.

204

Piů che vivo non ero, morto sono

Više sam mrtav živ, no živ što bijah,i komu smrt me danas ote mio;

više me ljubi no kad bjeh mu cio:

tko raste venuć, njemu mrijeti prija.

205

Se morte ha di virtů qui ‘l primo fiore

Kad ima smrt ljepote prvo cvijećei krjeposti na svijetu, nerazvito,

znam stalno, čim je prije roka skrito,

tko umre star više se jadat neće.

206

Dal ciel fu la beltŕ mie diva e ‘ntera,

Ljepota divna i božanska s neba,od oca bješe mog tek tijelo smrtno.

Što Bog mi dade kad je sa mnom mrtvo,

čemu se smrtno od smrti nadat može?

207

Per sempre a morte, e prima a voi fu’ dato

Zauvijek predan smrti, a prije biovaš jedan čas; i s radošću objavih

lijepost, a potom takav plač ostavih,

bolje da nikad nisam se rodio.

208

Qui chiuso č ‘l sol di c’ancor piangi e ardi

Tu zađe sunce s kog plačeš i goriš:blaga mu svjetlost kratka sreća biše.

Manje bogatstvo i milje traju više;

jer sporo lijena smrt bijednike mori.

209

Qui sol per tempo convien posi e dorma

Tu privremeno počivam i spavamda vratim svoja lijepa vela zemna;

jer veću draž i lijepost nebo nema,

kad bijah uzor i mjera za narav.

210

Se gli occhi aperti mie fur vita e pace

Život i mir mu bjehu oči moje;tko mu je mir i život kad se skriše?

Ljepota ne, jer svijet je nema više,

već smrt, kad ovdje sva joj dobra stoje.

211

Se, vivo al mondo, d’alcun vita fui

Ako sam, živ na svijetu, nekom bioživot, a ovdje lijepost sad je gruda,

ne samo smrt, ljubňmora je huda

da ne bi prije njeg tko za me mrio.

212

Perc’all’altru’ ferir non ave’ pari

Jer je bez premca Bracci lijepa licazlijedio ljude, ovdje ga zatvaram;

smrt vam ga ote, ako se ne varam,

jer njojzi bješe manje dične smicat.

213

Sepulto č qui quel Braccio, che Dio volse

Tu pokopan je Bracci štono s licemnjegovim htjede Bog popravit narav;

al kada dobro propada bez mara,

kaza ga svijetu i uze nahvalice.

214

Era la vita vostra il suo splendore

Sjaj njegov vama kano život sinu:Cecchino Bracci mrtav tu počiva.

Ne gubi tko ga ne vidje, uživa,

tko vidje, život gubi a ne zginu.

215

A la terra la terra e l’alma al cielo

Smrt zemlji zemlju i dušu nebu vratiovdje; a slavu i lijepost onom preda

tko mrtva još me ljubi, da mi gleda

u kamu vječnost zemnom velu dati.

216

Qui serro il Braccio e suo beltŕ divina

Tu skrit je Bracci i divno mu lice,i kad je duša tijelu lik i žiće,

ono je meni raskoš i užiće;

jer lijep nož takve kazuju korice.

217

S’avvien come fenice mai rinnuovi

Da Bracci kano feniks lice slađeobnovi ovdje, ako se igda zbije,

dobro će bit tko dobro ne znav prije

na čas ga gubi da ga potom nađe.

218

Col sol de’ Bracci il sol della natura

Prirodno sunce s suncem roda Bracci,zavazda zgaslo, tu ključam i skrivam:

ubi ga smrt bez mača il sječiva,

jer malen vjetar zimski cvijet harači.

219

I’ fui de’ Bracci, e qui mie vita č morte

Tu je moj život smrt, a bijah Bracci.Jer danas nebo od zemlje se dijeli,

dok nije zavijek zaključalo dveri,

tek morah ja sa svijeta u raj zaći.

220

Deposto ha qui Cecchin sě nobil salma

Cecchino smrću tu pokopa divanprah što mu sunce slična još ne vidje.

Plače ga Rim, nebo se diči i smije,

što duša smrtno odbaciv uživa.

221

Qui giace il Braccio, e men non si desěa

Tu leži Bracci, i manji ne iskaza tijelo grob, za dušu službu svetu.

Bolje mu mrtvu no živu na svijetu

i nebu, smrt mu slatka je i bliska.

222

Qui stese il Braccio e colse acerbo il frutto

Smrt pruži ruku i ubra trpak plodod petnaest ljeta mlađi, pače cvijet.

Sav ostali ga potom plače svijet,

tek uživa ga i ima kamen svod.

223

I’ fu’ Cecchin mortale e or son divo

Svijet malo znah, a nebo sveđ uživam:Cecchino bijah smrtan, vječan sad sam.

S te lijepe mijene i smrti se hvastam,

jer mnoge mrtve, a mene rodi živa.

224

Chiusi ha qui gli occhi e ‘l corpo, e l’alma sciolta

Smrt stisnu tu oči i tijelo Cecchina, a duša prije roka sa slobode

zamijenit život svoj za onaj ode

što često s mnogo gubi se godina.

225

I’ fu’ de’ Bracci, e qui dell’alma privo

Ja bijah Bracci, a lišen duše ovdjeda kost i prah se od ljepote stvara:

molim da tvrd se kamen ne otvara

da lijep sam u onom tko me živa volje.

226

Che l’alma viva, i’ che qui morto sono

Da duša živi siguran sam sadatu mrtav, i da živ još mrtav bijah.

Bjeh Bracci, te ako kratko vrijeme življah,

tko malo živi oprostu se nada.

227

Ripreso ha ‘l divin Braccio il suo bel velo

Božanski Bracci uze lijep svoj veo:već nije tu: jer prije dana jada

milost ga ote zemlji; da je tada

pokopan, sam bi u nebo se peo.

228

Se ‘l mondo il corpo, e l’alma il ciel ne presta

Od neba dušu na dug rok, a od svijetazajmimo tijelo; zar će mrtav Bracci

u spasu igda zadovoljstvo naći?

Vjerovnik je ljepote i pustih ljeta.

Preveo Mate Maras