Intenzivno mirovanje plesne scene

»Kretanja«, časopis za plesnu umjetnost, gl. ur. Iva Nerina Sibila, br. 7/8, Zagreb 2007.

Kao jedini časopis u Hrvatskoj koji se bavi isključivo plesnom umjetnošću, »Kretanja« prate specifična očekivanja čitateljske publike sa stanovitim interesom za zbivanja na sceni, ali i stručne javnosti. Ova druga od »Kretanja« pak očekuje još više, jer ples u domaćoj kazališnoj i medijskoj slici ne zauzima zasluženo mjesto te je nerijetko prihvaćen tek kao nakupina entuzijasta čija kreativnost nije uspjela na drugim poljima. Ples, međutim, pa i hrvatski, daleko je od umjetnosti izvan sustava, i upravo na toj sistematizaciji rade »Kretanja«, jer uobičajenom uredničkom odlukom, i jedinom mogućom u domaćoj situaciji s kazališnim i plesnim časopisima, donosi sve one rubrike koje trebaju zadovoljiti kako čitatelja željna teorije, tako i one koji žele saznati nešto o najnovijoj produkciji, ali i one koji pomno prate obljetnice.

Logično je da je posljednji prošlogodišnji dvobroj najprije okrenut velikoj temi Zagrebačkoga plesnog centra u predugu nastajanju. Gotovo kao temat nameće se rubrika Na gradilištu PC-a / Dokumenti / Paralelna iskustva, koja donosi transkript okruglog stola o sudbini, dotadašnjem tijeku gradnje i pokušaju uspostave barem nacrta programske i upravljačke strukture budućeg Centra, održana simbolično 1. travnja prošle godine u prostorijama Hrvatskog centra ITI, ujedno i izdavača »Kretanja«. Plesni centar užarena je tema cijele suvremenoplesne neovisne scene Zagreba, ali i cijele države, budući da je najavljen kao svojevrsna Kuća hrvatskog plesa. Transkribiranu razgovoru priloženi su dokumenti iz 2000. i 2007, kojima plesna scena nastupa s gotovo istim zahtjevima prema kulturnoj politici, iz čega je razvidno da je pomak, isključi li se početak radova na samoj zgradi ZPC-a, tek deklarativan i nominalan. U usporedbi s Hrvatskom, koja se u smislu plesne povijesti ima čime pohvaliti, situacija u Rumunjskoj, prema riječima Andree Capitanescu, nije bitno bolja, iako se iz domaće perspektive baš i ne čini tako – rumunjska plesna scena naime ima Nacionalni plesni centar, kao i nekoliko koreografskih škola.

Mi, naprotiv, imamo Milka Šparembleka, čije »bogatstvo talenta, znanja i iskustva hrvatska plesna umjetnost i institucije, nažalost, nisu dovoljno iskoristile«, kako piše Željka Turčinović. Povod njezina teksta premijera je dokumentarnoga filma Maje Đurinović i Jakova Sedlara u produkciji Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, koji zaokružuje šest desetljeća umjetničkog rada tog »pjesnika pokreta«. Interdisciplinarne veze plesa istražuje i temat Ples u likovnoj umjetnosti, s nekoliko prikaza – od povijesnog pregleda prodora plesa u slikarstvo od Edgara Degasa s ponavljajućim motivom plesačica, preko Bauhausa i Oskara Schlemmera do suvremenih likovnih umjetnika kao što su Rebecca Horn ili, u drugom tekstu, poljska likovna zvijezda Katarzyna Kozyra. Temat ne crpe samo iz inozemnih primjera, nego dodatkom osvrta Maje Đurinović na njezin plesnopovijesni prinos izložbi Avangardne tendencije u Hrvatskoj otkriva i ponekad zaboravljene veze između iskoraka likovnjaka i plesača. Posve drukčiji pogled na isto daje nova autorica u suradničkom ansamblu »Kretanja«, Maja Marjančić, tekstom o takozvanom plesnom opusu slikarice Anke Krizmanić, koje se očaranost pokretom definiranim kistom, ugljenom ili olovkom preslikala i na naslovnicu dvobroja.

Iz aktualne produkcije za esejistički komentar izabrana je predstava DDR – Dobro došli u Rijeku Žaka Valente, dok svoje radove vlastitim riječima opisuju Maja Drobac, koreografkinja i izvođačica zanimljive biografije koja se u hrvatski ples vratila komadom Vjeverice na juriš, i Marjana Krajač, koja je iskustva s radionice Meg Stuart pretočila u solo Endless Love. Uz razgovor s Mašom Kolar i oproštaj od Mauricea Béjarta, rubriku aktualnosti s teorijskim blokom veže izvještaj Jelene Rajak s Međunarodnog simpozija plesnog istraživanja održanog u francuskom Pantinu. Možda i najzanimljiviji prilozi ipak su upravo dva teorijska teksta o mirovanju u plesu: dok Nataša Govedić na temelju recentne domaće produkcije slijedi tezu o mirovanju na sceni kao ponekad i ekspresivnijem od rasplesanosti, André Lepecki sličan zaključak izvodi usporedbom suvremenog europskog plesa, takozvanoga konceptualnog, i minimalističkih tendencija u umjetnosti, pogotovo umjetnosti performansa. Kako Zagrebački plesni centar neće biti dovršen do sljedećih »Kretanja«, ovaj dvobroj barem je objasnio kako i zašto hrvatski ples sve više, metaforički, glasno šuti i intenzivno miruje.

Igor Ružić