Hitnost medijske promidžbe

Hitnost medijske promidžbe

Dobitnik Velike nagrade za najbolji film, Oktavijana u svojoj kategoriji, ali i nagrade za najbolji film po glasovima publike Manire čine čovjeka – ručak mlade, no već ugledne multimedijalne umjetnice Ane Hušman, naprosto je maestralan i neusporediv primjerak cjelokupne ovogodišnje nacionalne smotre

Nakon ponekog skandala, no mahom smireno-letargična ozračja tijekom sedamnaest godina trajanja smotre hrvatske filmske proizvodnje, i posljednja je protekla relativno mirno, unatoč nešto bure podignute oko izbora selektorice dokumentarnoga filma i njezine optužbe zbog sukoba interesa (Nana Šojlev, naime, bivša je urednica dokumentarnoga programa HTV-a, i stoga potpisnica nekoliko uradaka prijavljenih i prikazanih u natjecateljskoj dokumentarnoj kategoriji Dana). Ipak, ima li se na umu činjenica o HTV-u kao najplodnijem nam nacionalnom proizvođaču dokumentaraca, nekako je nerealno očekivanje da se iz toliko bogate produkcije ne izabere barem desetak najreprezentativnijih. A sasvim je sigurno da se pri spomenutom sukobu izuzeti može svaka manipulacija te da nitko od njega nije imao osobne koristi, odnosno da je žustra i povelika prepiska oko toga problema gotovo pa bila suvišna. Poglavito u svjetlu činjenice da Hrvatsku televiziju, iako je jedan od utemeljitelja Dana, sve manje zanima njihova promocija – što je i više nego očigledno po vrlo slabašnoj zastupljenosti manifestacije u radijskom (sveden na priloge u informativnim emisijama ŕ la Kronika dana – i to samo otvaranje i zatvaranje Dana), a poglavito u televizijskom programu (odavno je ukinuta prvo svakodnevna, a potom i tjedna emisija Kronika DHF-a).

Ono što je stoga dobrodošlo stalne su promjene i inovacije koje tijekom godina, najčešće sustavom pokušaja i pogrešaka, pokušavaju unijeti dašak svježine te pokrenuti i animirati ponešto inertnu publiku za veću zainteresiranost pri gledanju domaće produkcije. Nakon prošlogodišnjega nezaživjela eksperimenta uvođenja kategorije televizijskoga dokumentarca ove su se godine organizatori odlučili na grupiranje filmskih rodova prema danima gledanja – dan igranoga (devet filmova, selektor Ognjen Sviličić), dokumentarnog (osamnaest naslova, selektorica Nana Šojlev), animiranog (jedanaest uradaka, selektor Midhat Ajanović Ajan), namjenskoga filma i glazbenog videa (dvadeset spotova i čak pedeset pet reklama, selektor Mladen Martić) te eksperimentalnog filma (devet djela, selektor Ivan Faktor). Novost je i glasovanje publike te slijedom toga i dodjela nagrade publike.

Igrana produkcija: sveopća alijenacija

U igranoj selekciji, odmah je odskočio prvenac Igora Mirkovića Krupni otpad. Angažirani i priznati dokumentarist, kao i reportažni filmaš, Mirković je i u debitantskoj kratkoj igranoj formi pokazao zavidno snalaženje i umijeće. Zreo i s okusom urbanog (Romi, skinsi, odvoz krupnog smeća, tajkuni), uobličen sigurno i s izrazitim smislom za ritam i građenje napetosti i gradaciju neizvjesnosti te time i za vođenje i pričanje priče, njegov metaforični Krupni otpad odlično funkcionira i na sadržajnoj i na vizualnoj razini, s dojmljivom glazbenom podlogom i snimanim lokacijama, s pogođenim izborom Elvisa Bošnjaka za glavnu ulogu imućnoga poslovnjaka-preljubnika koji tijekom cijeloga filma uglavnom komunicira putem SMS-a. Upravo takva komunikacija pridonosi osjećaju sveopće alijenacije, no Mirković ni u jednom trenutku ne popušta pred potencijalno depresivnom situacijom, odlučujući se za posve drukčiji, promišljeniji i kultiviraniji pristup i atmosferu.

Zanimljivi radovi stigli su i iz redateljskih stolaca Darija Juričana (efektna i razigrana Daša) i Davora Žmegača (short-cuts-mračnjak Odštopavanje), no nikako ne bez slabosti. Spomenuti treba i dvije poratne posvete – Ma sve će biti u redu Gorana Devića i Rupa Marka Šantića. I dok prvi, sav u dugim kadrovima i rijetkom, no mahom vulgarnom vokabularu, odlazi s nagradom za najbolju režiju, drugi solidno u žarište postavlja bolesnika s PTSP-om i konačno utočište i oslanjanje na snagu obitelji. Zabavna je bila i Sara Hribar sa Pričaj mi o ljubavi (te njezina mlada protagonistica glumica Judita Franković), Kristijan Milić ostao je na tragu žanra horora u sedmominutnoj Zamci, dok se Taxideyo Mladena Burića zadržao na razini zgodne dosjetke, a Mama Ivane Škrabalo pak čiste, nedorečene studentske vježbe.

Sve u svemu, mahom bez istinske maštovitosti, nespretnih izvedbi i scenarističko-redateljskih nedorađenosti, zbrkani i bez konačne i suvislije poentacije te, posljedično, nužne adrenalinske injekcije koja bi podigla gledateljsku zainteresiranost, domaća kratkometražna igrana produkcija uistinu vapi za pročišćenijim i snažnijim naslovima.

Dokumentarci: emocionalni trud

Vidljivo nabijen emocionalnim i radno-stvarateljskim trudom, dobitnik Oktavijana za najbolji dokumentarni uradak Slučajni sin Roberta Zubera i Tomislava Mršića, zapravo je Zuberova autobiografska priča, vitalan, reprezentativan primjerak žanra, i vrlo zasluženi dobitnik svoje kategorije. Posebno pak priznanje ocjenjivačkog suda zaslužio je Bule – bijelac Tomislava Ćurkovića, na svjetskoj, »National Geographicovoj« razini rađen dokumentarac, svježe i šarmantne papuanske perspektive zapadnjačke kulture. Dopadljiv je i uradak Edo Maajka – sevdah o rodama Silvija Mirošničenka, efektan i dinamičan rad koji stilski prati strukturu hip-hop-spota, odnosno glazbeni izričaj protagonista, inače dobitnik nagrade za najbolju montažu (Hrvoje Mršić i Nenad Vuković). Spomenuti svakako treba i dobitnika Zlatne uljanice katoličkog tjednika »Glas Koncila« za promicanje etičkih vrijednosti na filmu Naša tvornica redatelja Željka Sarića, o pokušaju radnika da zadrže radna mjesta u Tvornici duhana Zagreb, ispričana korektno, opsežno, sustavno i sa solidnim dokumentarističkim pristupom.

Osim nagrađenih, kvalitetom i zanimljivošću nametnuo se i uradak mlade Jelene Bračun Krhotine – dokumentarac s mnogim eksperimentalno-animiranim dijelovima, zapravo mješavina navedenih filmskih rodova, koji putem osobnih secesijskih predmeta podcrtanih nestvarnom didžiriduovskom glazbom, priziva minula obiteljska sjećanja protagonistice – književnice i povjesničarke umjetnosti Željke Čorak. Istaknuli su se također i čvrsti, ganutljivi i(li) dojmljivi naslovi: Dan nezavisnosti Radija 101 Vinka Brešana (progovara o pozadini i tijeku događaja u vrijeme demonstracija protiv gašenja Radija 101), Larissa – mirna žena Mladena Ćapina (s atraktivnom kamerom Marija Britvića, izrazito potresna priča o žrtvi pedofilije), Žena-zmaj Nebojše Slijepčevića (optimistična crtica o čudesnoj i divnoj snazi i volji invalidne mlade žene) i Idiot Velimira Rodića (s vjeroučiteljem tipa De Chardena, Steinera, Miškina nove duhovnosti na razmeđi new-age-filozofije i posudbi iz budizma, pod budnim okom Crkve), te kao i uvijek, pouzdani i stabilni Fade In s Direktom – lopta, cipela, Coca-cola Dijane Bolanča Paulić i Miroslava Sikavice o mladim ljudima s Downovim sindromom.

Animacija: tragovi mitskog

Kvalitativno solidna animacija ponudila je tematski, stilski, narativno i izvedbeno vrlo različite filmove. Kao pobjednici odmah su se nametnuli natjecatelji najstarijeg i najutjecajnijeg festivala animiranog filma u svijetu, u Annecyju – Morana Simona Bogojevića Naratha i Ona koja mjeri Veljka Popovića, oba realizirana u produkciji studija Kenges (dobitnik nagrade za najboljega producenta). Iako njihovi naslovi asociraju na teške, mitološke teme – Moranu, slavensku božicu zime i smrti, odnosno jednu od tri nordijske suđenice-mjeračice Vremena – Norne (Urd – Prošlost, Verdandi – Sadašnjost i Skuld – Budućnost), koje mrežu Sudbine (Wyrda) predu u svojoj dvorani pri korijenu Yggdrasila, filmovi su to posve različita podrijetla.

Morana (nagrada Oktavijan za najbolji animirani film) čuvenoga likovnog umjetnika i slikara Simona Bogojevića Naratha sa snovitim, halucinatornim junakom, somnambulne izmagličaste atmosferičnosti, no vrlo detaljne i dorađene animacije, iako nije bez tragova mitskoga, ponajprije referira na stalnu bitku između društva i pojedinca. Ona koja mjeri pak svomu je mladom autoru Veljku Popoviću donijela nagradu za najboljega debitanta i naoko jednostavnom animacijom groteskom sveopće mehaniziranosti prezentirala kritiku slijepo potrošačkoga post-modernističkoga konzumerističkog društva.

Pažnje je u svakom slučaju vrijedan i naslov Milana Trenca Slonić ide u vrtić, napose zbog činjenice da je namijenjen ponajprije dječjoj publici, a njegov nadahnut i gladak scenarij o mukama roditelja miševa da udovolje djetetu slonu uistinu su maestralan psihološki portret malih obitelji sa sitnom dječicom. S velikim potencijalom prerastanja u kvalitetan serijal (za razliku od mnogih crtića kakvi se nude na televizijskom programu), sličnu predispoziciju imaju i posve nezapažene Dvije vile zaprešićkoga dvojca Miroslava Klarića i Jadranka Lopatića, i to poglavito same animirane lutke – vilenjaci umjetnice Tihane Ostreš, koji su pokazali izniman potencijal za pretvaranje u nizanku kratkih i simpatičnih dječjih crtića.

Od ostalih naslova izdvojiti svakako treba poetične trodijelne Note Marka Meštrovića, atmosferičnu fresku prepunu simbola i nadrealnih elemenata, potom Homo Volans Darka Bakliže nadahnut životom i djelom Fausta Vrančića, a prikazan metaforički i snažnom vizualnošću, kao i naslov Mobitel mania Darka Vidačkovića, čije je glavno obilježje da je riječ o studentskom filmu; očigledno nezahtjevnije, ali ne i manje efektne animacije, utemeljen na zgodnoj dosjeci o sve većoj vezanosti pojedinaca za vlastite telefone.

Glazba i reklame: sugestivne fotografije

Kvalitativno izrazito slabašna ovogodišnja produkcija kategorije glazbenoga spota u najmanju ruku čudi, iako se svakako opravdati može neulaganjem truda u njihov prikazivačko-prezentacijski proces, no zato su reklame i dalje na visokoj produkcijskoj razini – onoj visokobudžetnoj, najrazvijenijoj, snažna vizualnog i dizajna. Od već klasično izvrsnih uradaka imena poput Bruna Ankovića (za Karlovačko) i Hrvoja Hribara (za Coca-Colu) preko reklama za Zabu (opet potpisnika Anković-Hribar) do uvijek ponajboljih i ponajuspjelih formi festivalskih špica – tako se i ove godine istaknuo Bruno Razum špicom za Festival novog cirkusa, potom opet Bruno Razum u suradnji s Tomislavom Rukavinom za špicu 9. motovunskog filmskog festivala, ali i Antonio Nuić za dosjetljivu špicu Sarajevskog filmskog festivala. Pobjednikom kategorije pak proglašen je Ovoga puta ne možemo reći da nismo znali Slavena Žimbreka, koji iznimno sugestivnom fotografijom i montažom educira javnost o genocidu i humanitarnoj krizi u sudanskom Darfuru. U filmu su rabljene snimke i fotografije arhiva The Shoah Visual History Foundationa, United States Holocaust Memorial Museuma i UNHCR-a.

Glazbeni spotovi pokazali su nam svu silu nenadahnutih, po sustavu u dva plana – dva rakursa snimljenih uradaka, bez zadovoljavanja osnovnog estetskog kriterija, o ideji da se i ne govori. Spomena su vrijedni radovi samo uvijek pouzdanih nespornih talenata Tomislava Rukavine i Bruna Razuma u čarobno atmosferičnoj Škojarskoj pismi za Luckyja, Radislava Jovanova Gonza i Dinka Klobučara u punk-ikonskoj Sreći za Hladno pivo, Dinka Klobučara u makabričnu, rokerski gruba izričaja Privatnom paklu grupe Vatra te i opet Dinka Klobučara za izobličenu, dinamičnu Pitala si me Hladnog piva – ujedno pobjednika svoje kategorije, a zaboraviti se ne smije ni niskobudžetni, no sugestivan filmski retro Child With Ten Or Eleven Faces Josipa Viskovića – pravi primjer mogućnosti realizacije Ideje, bez novca.

Ili kraće, gledano u svjetskim razmjerima, kontroverzne mahnitosti jednog Marka Romaneka (šifra: Closer i The Perfect Drug Nine Inch Nailsa) ili visoke imaginativnosti i estetiziranosti Antona Corbijna (čitaj: Heart-Shaped Box, Nirvana, Personal Jesus, Depeche Mode) svakako je i više nego nedostajalo.

Eksperimentala: bontonski vintaž

Poprilično kvalitetna ponuda eksperimentalne kategorije, u kojoj su se istaknuli elegični Bastion Zdravka Mustaća (nagrada za najbolju kameru – Boris Poljak) i Tulum Nike Radić (postmodernist na tragu, Luhmanna i Parsonsa s izvrsno odabranom dojmljivom glazbom Daphne Thelo Soleil), dok je pobjednik 17. dana hrvatskog filma – dobitnik Velike nagrade za najbolji film, Oktavijana u svojoj kategoriji, ali i nagrade za najbolji film po glasovima publike Manire čine čovjeka – ručak mlade, no već ugledne multimedijalne umjetnice Ane Hušman, naprosto maestralan i neusporediv primjerak cjelokupne ovogodišnje nacionalne smotre. U žarištu zanimanja stalno zadržavajući i propitkujući norme ponašanja pojedinca, Hušman u svom posljednjem uratku na duhovit i pronicav način bogatom i dorađenom, koloritno zasićenom vizualnom slikom istovremeno suprotstavlja i nadopunjuje bontonski gurmanski vintaž sa suvremenošću, osvojivši i žiri i kritiku i publiku.

Svoj prinos i ovaj je put dao legendarni Antonio Lauer u djelu Stupid Antonio Presents, a bez kojega se ta kategorija ne bi mogla ni zamisliti.

Tako je prikazivanje ovogodišnje hrvatske filmske produkcije završilo u najboljem mogućem svjetlu; na stranu problemi s početka teksta ili pak činjenica o organizacijskim nedostacima – primjerice odluka o izostanku jutarnjih press-projekcija (koja je pak shvatljiva s obzirom na ionako relativno slabu posjećenost Dana), odnosno nužnost hitna ulaganja u medijsku promidžbu sljedeće manifestacije, jer Dani uistinu imaju što ponuditi.

Katarina Marić