Fotografijom u svijet

Fotografijom u svijet

Knjiga je nešto što se po dobroj ljudskoj navici spremi, nešto čemu se čovjek vraća i nešto što ostaje za buduće naraštaje. Fotomonografija osim toga progovara univerzalnim jezikom, jezikom slika, te se stoga može čitati u svakom dijelu svijeta

Objavili ste više fotomonografija o Hrvatskoj. Kako ste započeli?

– Sve je počelo 1991, kad je objavljena prva fotomonografija u novoj Hrvatskoj. Bila je to moja Dalmacija, legenda o svjetlu, za koju je Veljko Barbieri napisao tekst, a dizajnirao ju je Ivan Rožmarić. Možda mi je to dosad i najljepša knjiga, jer je puna duše. Duše ima i u svim drugim monografijama, ali mi je ona u Dalmaciji, legendi o svjetlu nekako najiskonskija. Prvobitni plan bio je nakon Legende o svjetlu napraviti Legendu o moru i Legendu o kamenu, no projekt nije realiziran. Iz tog su mi se projekta rađale nove ideje, koje su rezultirale i ovom novom, dvadeset i petom autorskom knjigom, fotomonografijom Boje Hrvatske, za koju je tekst napisao Pavao Pavličić, a naslov, koncept i dizajn djelo je Borisa Ljubičića. Ljubičić je među više tisuća mojih fotografija izabrao njih oko četiristo i podijelio ih u poglavlja ne po hrvatskim krajevima kao što je to uobičajeno, nego po bojama koje su na njima najizrazitije. Monografija tako ima sedam poglavlja, Crveno, Sivo/srebrno, Plavo, Žuto/zlato, Zeleno, Smeđe i Sve boje. Takva koncepcija rezultirala je time da su se na susjednim stranicama našli riba kovač iz Palmižane i motivski slično krilo leptira iz Međimurja, kamene terase kod Primoštena i geometrijski slična struktura stonske solane, kolonade Peristila i stabla u slavonskoj šumi, kornatski otočić i osamljeno stablo usred njive iz Međimurja, zagrebačka balerina u raskošnoj haljini i val koji se razbija o stijene Komiže...

Odakle je došao poticaj za izdavanje Boja Hrvatske?

– Pokretači rada na sličnim projektima nekad su autori tekstova, nekad ustanove, no najčešće, nažalost, moram raditi sam, a to u našim uvjetima znači s vrlo mnogo poteškoća. Uvijek nastojim da moja knjiga bude sam vrh u svakom smislu, tehničkom, tekstualnom, dizajnerskom ili bilo kojem drugom. Koliko sam u pravu, najbolje govori to što je 2004. najprestižnija američka agencija Print fotomonografiju Dubrovnik, njim samim proglasila najljepšom knjigom svijeta, a iste je godine fotomonografija Zagreb, Zagreb dobila titulu najbolje knjige Europe, European Design Annual. Boje Hrvatske upravo su otišle u New York, a kakav će rezultat postići, vidjet ćemo. Croatia Osiguranje sponzor je tiska knjige, a navodim to ne radi reklame nego kako bih istaknuo ono što je dobro u Hrvatskoj. Vjerujem da su oni pomogavši izdavanje ove knjige koja govori o Hrvatskoj učinili dobro i Hrvatskoj.

Kako doživljavate priznanja koja dobivate za svoj rad?

– Dosad sam primio dvadesetak prvih nagrada za svoj rad diljem svijeta i priznanja doživljavam kao nešto normalno. Ako nešto želim i znam raditi i to na najbolji način napravim, normalno mi je kad za svoj rad dobijem priznanje. Nagrade gode jer su potvrda ispravnosti rada. Svaku nagradu koju dobijem doživljavam i kao priznanje Hrvatskoj, njezinim ljepotama.

S druge strane žao mi je što se u Hrvatskoj ne shvaća značenje tih nagrada. Žalosno je da se, primjerice, na počasnu večeru s američkim predsjednikom pozivaju samo sportaši i pjevači. Tako je bilo u doba Rima i to se, čini se, nije promijenilo. U svijetu nastojimo predstaviti Hrvatsku kao turističku zemlju, a Borisa Ljubičića i mene, koji smo najnagrađivaniji za svoje radove na polju promidžbe turizma, tom se prigodom nitko nije sjetio.

S druge strane vaša se knjiga našla među darovima američkom predsjedniku za njegova boravka u Hrvatskoj...

– Predsjednik Vlade, Ivo Sanader, poklonio je Boje Hrvatske Georgeu Bushu i to službeno objavio. Moram istaknuti veliku potporu premijera Ive Sanadera i ovoj knjizi i drugim stvarima koje radim. Nažalost, ne dijele svi njegova stajališta. Moj rad pridonosi najviše turizmu i žalosno je da ljudi koji cijeli život žive od turizma i u njemu dočekaju mirovinu rijetko sagledaju vrijednost mog posla za njihovu djelatnost. Tužno je da Amerikanci i drugi po svijetu koji nam dodjeljuju nagrade to vide, a oni čiji je to posao ne vide. Da nije tragično, bilo bi smiješno.

Fotomonografija Boje Hrvatske gotovo da je idealan državnički dar...

– Premijer Ivo Sanader prošle mi je godine rekao: Takva nam knjiga treba, jer sad kad ulazimo u Europsku Uniju moramo imati knjigu dostojnu Hrvatske za darovanje. Knjiga je nešto što se po dobroj ljudskoj navici spremi, nešto čemu se čovjek vraća i nešto što ostaje za buduće naraštaje. Fotomonografija osim toga progovara univerzalnim jezikom, jezikom slika te se stoga može čitati u svakom dijelu svijeta.

Kako vidite turistički identitet koji trenutno predstavljamo svijetu?

– Najbolje i najkraće rečeno – kao jedan u nizu. On se ne ističe ni po čemu, a imamo potencijal da bismo mogli biti vodeći i jedinstveni jer imamo vrlo zanimljivu zemlju, malu, ali s mnogo različitosti. Mnogi i ne znaju da Hrvatska ima vulkanske otoke. To su Jabuka i Brusnik s fantastičnim kamenjem. Uz pješčane plaže i palme imamo mnogo toga pokazati: rijeke, vodopade, otoke i otočja, otočki nacionalni park Kornate, što nema nijedna mediteranska zemlja. Na kontinentu imamo šume pa čak i malu pustinju. Prema tome mi bismo već po samu sadržaju mogli biti mnogo drukčiji od većine konkurencije. O raznolikosti najbolje svjedoče moje fotografije objavljene u fotomonografijama, koje osim ljepota prenose i atmosferu.

Među prvima shvatio sam da se u nizu istih mora biti drukčiji, poseban i nov. Na Mediteranu praktički se vodi mrtva turistička trka među svim zemljama, jer sve prikazuju isto: plavo more, plavo nebo. Prikazuju se i gradovi, no svi to čine na gotovo identičan način i istom tehnikom. Prema tome treba biti drukčiji da bi ljudi, kad biraju među stotinama odredišta, odabrali baš Hrvatsku. Imamo preduvjete, ali često kao da nam nedostaje pameti koja može prepoznati potencijale. Već dugi niz godina javno ukazujem na to da mnogi djelatnici u turizmu ne djeluju kako bi trebali, čime zapravo zlorabe svoj položaj.

U katedrali Sv. Dujma imamo vrhunski rad koji smo naslijedili od Rima, a u njezinoj unutrašnjosti djela su Jurja Dalmatinca, freske Dujma Vuškovića, prekrasna korska sjedala i raspela, no time se vrlo slabo koristimo. Svijet je prepoznao palaču, UNESCO ju je stavio pod zaštitu, ali mi ne reagiramo, nego mislimo, po dubrovačku, da će nam netko nešto donijeti. Dobio sam više nagrada za svoj rad posvećen Dubrovniku, ali mi je samo gradonačelnica Dubravka Šuica pomogla i iskazala želju za financiranjem nove monografije, dok turistička zajednica, koja bi od toga imala najviše koristi, nije za tu namjenu izdvojila ni centa.

U masi od sedam milijardi dolara, koliko se ostvaruje u turizmu, nitko ne vodi računa o tome koliko se ne ostvari lošim radom pojedinaca koji rade u toj branši. Volio bih kada bi mi netko mjerodavan objasnio zašto primjerice Beč ili Prag imaju mnogo veći prihod od turizma od Hrvatske. Kao osoba koja plaća porez ovoj zemlji i građanin ove zemlje imam pravo to znati.

Što mislite o hrvatskim turističkim sloganima?

– Budući da je riječ o drugoj struci, ne želim se miješati. Sve što sam prethodno rekao o turističkim djelatnicima govorio sam iz perspektive fotografa, jer kao stručnjak u svom poslu mogu ukazati i pomoći, ali da bih to mogao, trebaju me pitati.

U knjizi Boje Hrvatske je, uz prirodu, zastupljena i baština, naša prošlost.

– Sve što je izvorno, od čega smo nastali. Nisam za oponašanje. Meni je kvalitetnije lošije izvorno, nego najkvalitetnija imitacija nekog drugog. Sjetite se samo glava na šibenskoj katedrali, koje su se u doba bivše države daleko češće prikazivale no danas. Nije normalno što se čini, odnosno koliko se ne čini.

Iz monografije uočavam da vas zanimaju i ljudi i njihova lica.

– U tom dijelu želio bih ići još dalje, no ograničava me zakon o autorskim pravima. Želio bih više slika iz života da se vidi pokret, da se doživi pravi Mediteran. To je pak vrlo rizično jer pritom mogu snimiti i ponekog stranca, koji mi zbog toga može po zakonu tražiti odštetu, što si ne mogu dopustiti. To je razlog zašto to ne činim u većoj mjeri.

Kako na vaše fotografije reagiraju posjetitelji izložbi i čitatelji fotomonografija diljem svijeta?

– U široku rasponu od pohvala i divljenja do nijema ganuća kada im ponekad i suza klizne niz obraz. Svi mi osjećaje izražavamo na razne načine. Dok riječima većina može upravljati, suzama mogu tek malobrojni te su mi suze najiskreniji kompliment. Doživio sam ih češće u Hrvatskoj, premda ni u inozemstvu nisu izostale.

Prošle jeseni, kad sam imao izložbu u Strasbourgu, na kojoj je bio cijeli europski vrh, neki od posjetitelja pitali su me kojim se sredstvima služim da bi slike bile tako lijepe. Rekao sam im da je to čista fotografija, a njihovu sam nevjericu razbio tako da sam im rekao da dođu u Hrvatsku i uvjere se sami.

Govoreći na promociji Boja Hrvatske dotaknuli ste se i pitanja ZERP-a.

– Na promociji knjige kao autor i izdavač govorio sam posljednji, a u publici su bili premijer Sanader te ministri Biškupić i Šuker. Da su me oni koji su o tome odlučivali u Hrvatskoj prije petnaestak godina poslušali, kada sam počeo govoriti o tome da fotografijama Hrvatske treba obasipati svijet, danas sigurno ne bismo imali problema s uvođenjem ZERP-a jer bi se na taj način stvorila svijest o ljepoti koju se ne smije oskvrnjivati, nego je normalno zaštititi je. Siguran sam da se danas nitko ne bi suprotstavio želji nekih svjetskih kultnih turističkih primorskih odredišta da prošire ili proglase zaštitni ekološko-ribolovni pojas jer je u glavama ljudi stvorena svijest da vrhunsku prirodnu ljepotu treba čuvati. Još možemo ispraviti taj propust.

Razgovarao

Zlatko Vidačković