Čudo u malom svetištu

Čudo u malom svetištu

Redateljica je prebrodila napast prenaglašene interpretacije općega mjesta teme i postigla da točnost Farrova komada prostruji kao glumačka energija kakva se danas rijetko osjeti na našim pozornicama

David Farr (1969) u pravu je: na vrhu ljestvice ovosvjetske trivijalnosti nisu više politika ni nacija, nego nogomet i rock-glazba. Oni su danas osnova svevlašća populizma i antikulturne revolucije – sve ostalo u odnosu na njih ima samo relativnu vrijednost. Autora to nije priječilo da na toj trivijalnosti zasnuje izvrstan komad Naočale Eltona Johna, britanski igriv i do u pojedinosti razrađen. (Na kultu Dinama zasnovao je svojedobno Borivoj Radaković svoj uspješni komad Dobrodošli u plavi pakao.)

Nogomet i rock, dakako, samo su pozadina koja vlada psihologijom i sudbinom junakâ iz prvoga plana fiksiranih na nevolje lokalnog kluba ili benda. Njihovi su jadi svemirski s obzirom da je cijeli obzor svijeta sunovraćen u rupu stančića u kojem oni sanjare i pate – jednog od »tisuća malih svetišta« gdje se štuje nogometni klub gradića Watford. Od tradicionalnih motiva gotovo jedini preostali je onaj o dvojici braće koja se nakon šest godina ponovno sastaju; od njega važniji je motiv malog benda koji tavori na rubu egzistencije čekajući trenutak proboja k slavi. Ono što pothranjuje sadržaj Naočala Eltona Johna zapravo je iluzija, čehovljevski arhetipska, ma i po cijenu – dogovornog ili ne – laganja sebi i drugima. Farru uspijeva nabiti glumački sekstet s toliko intenzivnog suodnošenja i sugovora, njihovo je međusobno iluzioniranje toliko zdušno, da komadu više nisu potrebna nikakva metafizička objašnjenja: on je promjenjiva ljudska situacija u svim stanjima i varijantama humornoga namirivanja, koja umjesto da razorno eksplodira dovodi paradoksalno do smirenja u spoznaji da će iluzije uvijek biti ako bude života.

Za glumačku postavu Naočala može se u najmanju ruku reći da je sjajna. Kao Marinko Prga iskoristio je karakterni aspekt dobroćudno psihotičnog gubitnika ustrajna u održavanju svog nogometnog kulta. Dan, njegov brat, u solidnoj interpretaciji Ivana Glowatzkog uspješno se služi izgovorom bratskih osjećaja da bi prikrio beskućništvo i nedostatak plana za izlazak iz katastrofe. Stjepan Perić kao Shaun sjajnom je glumačkom prijetvorbom odigrao klaunskoga zanesenjaka za zajedničku stvar. Berislav Tomičić u ulozi Tima bio je očigledno na svom terenu igrajući grubom komikom istesani karakter. Ne manje uspješan bio je ženski dio ansambla: Amy, mjesna nogometna navijačica, stilizirana kao tinejdžerka, koju je precizno odigrala Maja Kovač, i mještanka Julie koju je punokrvnom tjelesnom groteskom dočarala Jadranka Krajina. Redateljica Ksenija Krčar odgovorna je za ovu predstavu od izbora teksta do izbora glumačkog ansambla i ostalih suradnika. Brinući se za tajming i prometovanje unutar skučena prostora bez dubine komorne scene ispod velike scene, ona se brinula za vjerodostojnost kretanja i slaganje karaktera unutar dramaturške sheme. Treba li reći da je redateljica prebrodila napast prenaglašene interpretacije općega mjesta teme i postigla da točnost Farrova komada prostruji kao glumačka energija kakva se danas rijetko osjeti na našim pozornicama.

Zvonimir Mrkonjić