Bouvard i Pécuchet Gustavea Flauberta

Bouvard i Pécuchet Gustavea Flauberta

Dva pisara, dva skromna činovnika koji žive u Parizu, gdje se slučajno sretnu i sprijatelje, otkriju da ih uz druge zajedničke sklonosti povezuje i želja da žive na selu. Neočekivano nasljedstvo koje dobiva jedan od njih omogućuje im da je ostvare. Nastanivši se na imanju koje su kupili u jednom normandijskom selu, posvećuju se svojoj najvećoj strasti: stjecanju znanja. Kao autodidakti proučavaju jedno za drugim razna područja znanosti, tehnike i praktičnih djelatnosti (povrtlarstvo, voćarstvo, hortikulturu, kemiju, anatomiju, fiziologiju, medicinu, astronomiju, geologiju, arheologiju, povijest, književnost, magiju, religiju, filozofiju, politiku, pedagogiju...) i svaki put, nakon prvobitnog oduševljenja, postaju zbunjeni njihovim proturječjima i odustaju, doživjevši neuspjeh u svojim pothvatima. Oni se, naime, ne zadovoljavaju samo teorijskim proučavanjima nego stečena znanja pokušavaju primijeniti u praksi – počinju se baviti voćarstvom, ali pobrkaju različite načine obrezivanja voćaka ili pravilne sadnje, kad pokušavaju konzervirati voće, povrće i meso, sve istrune, destilacijski kotao u kojem pripremaju liker eksplodira... Razlog tih neuspjeha vide u nepoznavanju nekog područja koje još nisu proučili, i bacaju se na njega s novim žarom. Ali ono što se čini ispravnim u teoriji ne odolijeva u praksi, ili su pak teorije pune proturječja, što izaziva zbrku i unosi u njih nemir, pa nakon dvadeset godina neugodnih poraza dvojica prijatelja zaključe da su bili najsretniji kao pisari. Vraćaju se, dakle, na početak, daju izraditi dvostruki pisarski stalak i počinju prepisivati sve što im dođe pod ruku.

Ne samo da roman Bouvard i Pécuchet (objavljen posthumno 1881. prema nedovršenom rukopisu) nisu prihvatili publika i Flaubertu već i prije neskloni kritičari, nego se, s iznimkom Maupassanta, nije našao nijedan Flaubertov prijatelj koji bi stao u njegovu obranu. To je djelo po njihovu mišljenju, zbunjivalo i zbog krajnjeg nepoštivanja pravila žanra bilo posve promašeno.

Mišljenja o tom romanu ostala su podijeljena i danas – od onih koji ga drže »najdosadnijom knjigom svjetske književnosti«, do onih za koje su Bouvard i Pécuchet najbolje Flaubertovo djelo.

I dok je najveći dio Flaubertova opusa (osim prepiske i putopisa) preveden na hrvatski, a neki su nam romani (primjerice Gospođa Bovary) dostupni u nekoliko prijevoda, do danas nismo dobili nijedan hrvatski prijevod Bouvarda i Pécucheta te Rječnika uvriježenih ideja, koji je trebao biti sastavni dio drugoga dijela romana, a koji Flaubert za života nije uspio dovršiti.

Kako je natuknice za Rječnik uvriježenih ideja skupljao još od mladenačkih dana i ostavio rukopis u relativno sređenu obliku (abecedni niz općih mjesta, besmislica, fraza), kao svojevrsnu enciklopediju ljudske gluposti, u Francuskoj se Rječnik objavljuje uz roman, ali i kao zasebna knjiga.

Na hrvatski je taj, za prevođenje vrlo složen i zahtjevan tekst, prevela Bosiljka Brlečić, a uskoro će se pojaviti u nakladi Matice hrvatske.

VI

Prijepodne, 25. veljače 1848, u Chavignollesu od nekog čovjeka koji je došao iz Falaisea doznaše da je Pariz prekriven barikadama – i sutradan je na zgradi općine izvješena objava o proglašenju Republike.

Taj veliki događaj zaprepasti građane.

Ali kad su doznali da su Vrhovni sud, Prizivni sud, Upravni sud, Trgovački sud, Bilježnička komora, Odvjetnička komora, Državno vijeće, Sveučilište, generali i sam gospodin de La Rochejacquelein priznali Privremenu vladu, svi odahnuše; – a kako su u Parizu sadili stabla slobode, Općinsko vijeće odluči da ga treba zasaditi i u Chavignollesu.

Bouvard darova jedno, jer se kao domoljub radovao pobjedi naroda – što se Pécucheta tiče, pad kraljevstva tako je jasno potvrdio njegova predviđanja da je morao biti zadovoljan.

Gorju, pokoravajući im se sa žarom, iskopa jedan od jablana koji su rasli uz livadu ispod Humka i prenese ga na predviđeno mjesto, općinski pašnjak »Pas de la Vaque«, na ulazu u selo.

Još prije početka svečanog obreda sva su trojica čekala povorku.

Odjeknu bubanj, pojavi se srebrni križ; zatim ugledaše dvije velike svijeće koje su nosili pjevači, i gospodina župnika u roketi, sa stolom, plaštom i kapicom. Pratila su ga četvorica ministranata, peti je nosio vjedricu s blagoslovljenom vodom, a slijedio ga je crkvenjak.

Župnik se pope na zemljani nasip oko jame iz koje se uzdizao jablan, ukrašen uskim trobojnim vrpcama. Nasuprot njemu stajali su predsjednik općine i njegova dva pomoćnika, Beljambe i Marescot, zatim ugledni građani, gospodin de Faverges, Vaucorbeil, mirovni sudac Coulon, dobričina pospana lica; Heurtaux je stavio na glavu policijsku kapu, a Alexandre Petit, novi učitelj, odjenuo je redengot, sirotinjski zeleni redengot, svoje jedino nedjeljno odijelo. Vatrogasci, kojima je zapovijedao Girbal s isukanom sabljom, postrojili su se u samo jedan red; s druge strane sjajile su se bijele kokarde na nekoliko čaka iz vremena La Fayettea – pet ili šest, ne više, jer u Chavignollesu više nije bilo nacionalne garde. Seljaci i njihove žene, radnici iz obližnjih tvornica, seoski derani, gurali su se iza njih; – a Placquevent, poljar, visok pet stopa i osam palaca, držao ih je pod okom, šećući gore-dolje prekriženih ruku.

Župnikov govor nije se razlikovao od govora ostalih svećenika u istoj prigodi. Pošto je prvo grmio protiv kraljeva, počeo je veličati Republiku. Uostalom, ne kaže li se »književna republika«, »kršćanska republika«? Što ima ljepše od prve, što je nevinije od druge? Isus Krist dao nam je uzvišen primjer; drvo naroda je drvo križa. Da bi dala plodove, religiji je potrebna ljubav prema bližnjemu i u ime te ljubavi svećenik pozva svoju braću da ne izazivaju nerede i da se mirno vrate kućama.

Zatim poškropi stabalce, zazivajući na njega Božji blagoslov. – »Neka se razvije i neka nas podsjeća na oslobođenje od svakog ropstva, i na bratstvo blagotvornije od sjene njegovih grana! – Amen!«

Glasovi ponoviše Amen – i nakon udarca bubnja svećenstvo, zapjevavši Te Deum, krene natrag prema crkvi.

Njegovo sudjelovanje u obredu ostavilo je izvrstan dojam. Priprosti ljudi vidjeli su u tome obećanje sreće, domoljubi izraz poštovanja i časti odane njihovim načelima.

Bouvard i Pécuchet mislili su da im je trebalo zahvaliti na daru, barem ga spomenuti; – i rekoše to iskreno grofu de Favergesu i doktoru.

Što uopće znače takve sitnice! Vaucorbeil je bio oduševljen revolucijom, grof također. Mrzio je Orleance. Nećemo ih više vidjeti; sretan im put! Odsada sve za narod! I u pratnji Hurela, svojeg upravitelja, on požuri za župnikom.

Foureau je pognute glave koračao između bilježnika i krčmara, ogorčen svečanošću, bojeći se pobune; – i nagonski se okretao prema poljaru, koji je s kapetanom žalio Girbalovu nesposobnost i loše držanje njegovih ljudi.

Cestom prođoše radnici pjevajući Marseljezu. Gorju je, idući u sredini, mahao štapom; Petit ih je pratio zažarena oka.

– Ne sviđa mi se to! – reče Marescot – Viču, zanose se!

– Ah, Bože dragi! – odvrati Coulon – Mladež se mora zabavljati!

Foureau uzdahne: – »Čudna zabava! A onda na kraju, giljotina!«

Pred očima mu je bila slika stratišta, očekivao je strahote.

Do Chavignollesa stiže odjek nemira u Parizu. Građani se pretplatiše na novine. Ujutro su se gurali u poštanskom uredu i upraviteljica ne bi uspjela s njima izaći na kraj bez kapetana, koji joj je ponekad pomagao. Nakon toga svi su ostajali na trgu i raspravljali.

Predmet prve žestoke rasprave bila je Poljska.

Heurtaux i Bouvard tražili su da je oslobode.

Gospodin de Faverges bio je drukčijeg mišljenja.

– S kojim bismo pravom išli tamo? To bi značilo okrenuti protiv sebe cijelu Europu. Samo bez nepromišljenosti!

I kako su ga svi podržali, dvojica zagovornika Poljske zašutješe.

Drugi put, Vaucorbeil poče braniti Ledru-Rollinove okružnice.

Foureau mu uzvrati podsjetivši ga na dodatni porez od 45 santima.

Ali vlada je, reče Pécuchet, ukinula ropstvo.

– Što se mene tiče ropstvo!

– Pa dobro, a ukidanje smrtne kazne za politička djela?

– Bogme – odvrati Foureau – htjeli bi sve ukinuti! Ali tko zna? Već i stanari počinju postavljati zahtjeve!

– Neka ih postavljaju! – Po Pécuchetovu mišljenju vlasnici kuća su u boljem položaju. – »Tko ima kuću...«

Foureau i Marescot ga prekinuše, vičući da je komunist.

– Ja? Komunist!

I svi su govorili u jedan glas, kad Pécuchet predloži da osnuju klub! Foureau mu odbrusi da to u Chavignollesu neće nikad vidjeti.

Onda Gorju zatraži puške za nacionalnu gardu – jer ga je javno mnijenje odredilo za instruktora.

Jedine puške u Chavignollesu pripadale su vatrogascima. Girbalu je bilo jako stalo do njih. Foureau mu ih nije želio oduzeti.

Gorju ga pogleda. – »Ipak, neki misle da se znam njima služiti.« – On se, naime, uz ostala svoja zanimanja, bavio i krivolovom – i predsjednik općine i gostioničar često su od njega kupovali zeca ili kunića.

– Pa dobro, uzmite ih! – reče Foureau.

Još iste večeri počeše s vježbama.

Održavali su ih na travnjaku pred crkvom. Gorju je, u plavoj radničkoj bluzi, s ešarpom oko bokova, izvodio pokrete automatski. Glas mu je, kad je zapovijedao, bio grub. – »Uvucite trbuh!« I Bouvard je odmah, zaustavljajući dah, uvlačio trbuh, napinjao stražnjicu. – »Nisam vam rekao da napravite luk, sto mu gromova!« Pécuchet je brkao redove i vrste, polukrug nadesno, polukrug nalijevo; ali najjadniji je bio učitelj: slabašan i niska rasta, s tankom svijetlom bradom, posrtao je pod težinom puške, čija je bajoneta stalno prijetila njegovim susjedima.

Nosili su hlače svih boja, prljave, masne opasače, stare prekratke kapute od uniforme, ispod kojih se na bokovima mogla vidjeti košulja; – i svi su tvrdili da »nemaju novca za nešto bolje«. Organizirano je prikupljanje priloga da se odjenu najsiromašniji. Foureau je škrtario, ali su se žene iskazale. Gospođa Bordin dala je pet franaka, unatoč svojoj mržnji prema Republici. Gospodin de Faverges opremio je dvanaest ljudi; i nije nikad propuštao vježbe. Zatim bi se smjestio kod trgovca i plaćao čašicu pića svakome tko bi naišao.

Moćnici su se tad ulizivali nižoj klasi. Radnici su bili ispred svih. Svi su se otimali za čast da im mogu pripadati. Postali su pravi plemići.

Oni iz njihova okruga bili su većinom tkalci. Drugi su radili u manufakturama katuna, ili u nedavno otvorenoj tvornici papira.

Gorju ih je opčinjavao svojom rječitošću, učio ih je »udaranju nogama«, prisne prijatelje vodio je na piće gospođi Castillon.

Ali seljaci su bili brojniji; i u sajmene dane gospodin de Faverges se, šetajući po trgu, raspitivao o njihovim potrebama, pokušavao ih pridobiti za svoje ideje. Slušali su ga šutke, ne odgovarajući, kao stari Gouy, spreman prihvatiti svaku vlast, samo ako smanji poreze.

Neumorno brbljajući, Gorju si je stvorio dobar glas. Možda će ga čak predložiti za zastupnika u Skupštini.

Gospodin de Faverges bavio se istom mišlju – pazeći pritom da ne naruši svoj ugled. Konzervativci su se kolebali između Foureaua i Marescota. Ali kako je bilježniku bilo stalo do njegove kancelarije, izabran je Foureau – neotesana seljačina, glupan. Doktor je bio ogorčen.

Propali kandidat na nekoliko natječaja, žalio je za Parizom – i svijest o vlastitu promašenom životu davala mu je mrzovoljan izraz. Osjetio je da bi mu se sad mogao otvoriti put za novu, višu karijeru – kakva bi to bila osveta! On sastavi svoj politički program i ode ga pročitati gospodi Bouvardu i Pécuchetu.

Oni mu čestitaše; i sami su zastupali iste teze.

No, oni su pisali bolje, poznavali su povijest, mogli su kao i on nastupiti u Skupštini. Zašto ne? Ali koji će se od njih dvojice kandidirati? I tad započe natjecanje u obzirnosti. Pécuchet je davao prednost svojem prijatelju. – »Ne, ne, to je za tebe! Ti si pristalija pojava!« – »Možda«, odgovarao je Bouvard, »ali ti si odlučniji u nastupu!« I ne riješivši taj problem, oni ipak razradiše plan ponašanja.

Zastupnička groznica zahvatila je i ostale. O tome je, pušeći kratku lulu, sanjao kapetan pod svojom policijskom kapom; i učitelj u školi, i župnik između dvije molitve – događalo mu se čak da uhvati sebe kako podižući pogled prema nebu govori: »O, moj Bože, dajte da postanem zastupnik!«

Doktor, potaknut ohrabrenjima, ode Heurtauxu i izloži mu svoje izglede za uspjeh.

Kapetan mu odgovori bez okolišanja. On, Vaucorbeil, nedvojbeno je poznat; ali nije baš omiljen među svojim kolegama, a osobito među ljekarnicima. Svi će dići galamu protiv njega; narod ne želi nekakva »gospodina«; njegovi najbolji će ga pacijenti napustiti; – i odvagnuvši te argumente, liječnik je žalio zbog svoje slabosti.

Čim je on otišao, Heurtaux požuri do Placqueventa. Stari vojnici duguju jedan drugom uslugu! Ali poljar, dokraja odan Foureauu, glatko odbije pomoći mu.

Župnik uvjeri gospodina de Favergesa da još nije došao pravi trenutak. Treba ostaviti vremena Republici da se istroši.

Bouvard i Pécuchet jasno predočiše Gorjuu da nikad neće biti dovoljno jak da pobijedi savez seljaka i građana, probudiše u njemu sumnje, potkopaše njegovo samopouzdanje.

Petit je, iz ponosa, otvoreno pokazivao svoju želju. Beljambe ga upozori da će, ne uspije li, sigurno ostati bez učiteljskog mjesta.

Napokon, monsinjor zapovjedi župniku da se drži mirno.

Ostao je, dakle, samo Foureau.

Bouvard i Pécuchet ga napadoše, podsjećajući na njegovo nećkanje da preda puške, na suprotstavljanje klubu, na njegove natražnjačke ideje, njegovu škrtost; – i čak uvjeriše Gouya da Foureau želi ponovno uspostaviti stari poredak.

Koliko god seljakova predodžba o tome bila maglovita, on je taj poredak mrzio mržnjom koja se u duši njegovih predaka skupljala deset stoljeća – i on nahuška protiv Foureaua sve svoje rođake i rođake svoje žene, šogore, bratiće, nećake, cijeli čopor.

Gorju, Vaucorbeil i Petit nastavili su potkopavati kandidaturu predsjednika općine; i kad je teren tako bio raščišćen, Bouvard i Pécuchet su, a da to nitko nije ni slutio, mogli uspjeti.

Prepustiše ždrijebu da odluči koji će se kandidirati. Ždrijeb ne riješi ništa – i oni odoše posavjetovati se s doktorom.

On im otkrije novost. Flacardoux, urednik »Calvadosa«, objavio je svoju kandidaturu. Razočaranje dvojice prijatelja bilo je veliko; svaki je, osim svojega, osjećao i razočaranje onoga drugoga. Ali politika ih je zanijela. Na dan izbora nadgledali su urne. Pobijedio je Flacardoux.

Gospodin grof prebacio se na nacionalnu gardu, ali nije uspio dobiti zapovjedničke epolete. Stanovnici Chavignollesa odlučiše se za Beljamba.

Ta neobična i nepredvidljiva naklonost javnosti zapanjila je Heurtauxa. Doduše, on je zanemarivao svoje dužnosti, ograničivši se na to da ponekad nadzire vježbe i tu i tamo iznese neku primjedbu. Svejedno! Držao je nevjerojatnim da su dali prednost krčmaru pred nekadašnjim kapetanom Carstva – i nakon zauzimanja Skupštine, 15. svibnja, izjavi: »Ako se vojni činovi tako dijele i u prijestolnici, ne čudi me više to što se događa!«

Počinjala je reakcija.

Ljudi su povjerovali u pire od ananasa Louisa Blanca, u Floconov zlatni krevet, u kraljevske orgije Ledru-Rollina – a kako provincija misli da zna sve što se događa u Parizu, građani Chavignollesa nisu sumnjali u te izmišljotine, i držali su istinitima i najbesmislenije glasine.

Gospodin de Faverges dođe jedne večeri k župniku da ga izvijesti o dolasku grofa de Chamborda u Normandiju.

Joinville se, kako je tvrdio Foureau, sa svojim mornarima spremao potprašiti socijalistima. Heurtaux je uvjeravao da će Louis Bonaparte uskoro postati konzul.

Tvornice su bile zatvorene. Siromasi su u velikim skupinama lutali po cijelom kraju.

Jedne nedjelje (bilo je to u prvim danima lipnja) jedan žandar ode iznenada prema Falaiseu. Radnici iz Acquevillea, Liffarda, Pierre-Ponta i Saint-Rémyja krenuli su prema Chavignollesu.

Prozorski se kapci zatvoriše, okupi se Općinsko vijeće; – i odluči da, kako bi spriječilo nevolje, neće pružiti nikakav otpor. Žandarmerija je odmah povučena, uz izričitu naredbu da se ne pokazuje.

Uskoro se začuje zvuk nalik na grmljavinu oluje. Zatim pjesma žirondinaca zatrese prozorska stakla; – i na cesti iz smjera Caena pojaviše se muškarci, ruku pod ruku, prašnjavi, znojni, odrpani. Ispunili su trg, s kojega se dizala silna graja.

Gorju i dvojica njegovih drugova uđoše u dvoranu. Jedan je bio mršav i sitna lica, u pletenom prsluku s kojega su visjele otparane niti. Drugi je, crn od ugljena –nedvojbeno strojar – imao kosu ošišanu poput četke, guste obrve i na nogama papuče od isprepletenih traka grubog platna. Gorju je nosio kaput prebačen preko ramena, kao husar.

Sva trojica ostadoše stajati – a općinski su ih vijećnici, sjedeći oko stola prekrivena plavim suknom, gledali blijedi od straha.

– Građani! – reče Gorju. – Tražimo posao!

Predsjednik općine se tresao; ostao je bez glasa.

Marescot odgovori umjesto njega da će Vijeće odmah raspraviti o tome; – i kad su drugovi izašli, oni razmotriše nekoliko prijedloga.

Prvi je bio da se vadi šljunak.

Da upotrijebe šljunak, Girbal predloži da se napravi cesta od Anglevillea do Tournebua.

Ali istoj je svrsi već služila ona prema Bayeuxu.

Možda bi mogli očistiti baru? To je bilo premalo posla! Ili iskopati drugu baru! Ali na kojem mjestu?

Langlois predloži da se podigne nasip uz Mortins, kao zaštita od mogućih poplava; – po Beljambeovu mišljenju bilo bi bolje iskrčiti vrištine. Nisu uspjeli donijeti nikakvu odluku ! – Da smiri gomilu, Coulon izađe na trijem i objavi da pripremaju dobrotvorne radionice za sirotinju.

– Dobrotvorne? Hvala lijepa! – uzvikne Gorju. – Dolje aristokrati! Tražimo pravo na rad!

Bila je to lozinka dana. Iskoristio ju je da se istakne. Odjeknu pljesak.

Okrenuvši se, sudari se s Bouvardom, kojega je na trg dovukao Pécuchet – i oni počeše razgovarati. Nije im se nikamo žurilo; općina je bila opkoljena. Vijeće neće pobjeći.

– Odakle uzeti novac?

– Od bogataša! Uostalom, vlada će narediti javne radove.

– A ako radovi nisu potrebni?

– Obavit ćemo ih unaprijed!

– Ali nadnice će pasti! – odvrati Pécuchet. – Kad nema posla, to znači da ima previše proizvoda! A vi tražite da ih bude još više!

Gorju je grickao brk. – »Ali... uz organizaciju rada...«

– Znači li to da će vlada biti gazda?

Neki oko njih počeše gunđati: – »Ne! Ne! Nećemo više nikakve gazde!«

Gorju se naljuti. – »Svejedno! Moraju osigurati kapital radnicima – ili im dati zajam!«

– Ali kako?

– Ah, ne znam! Ali moraju im dati zajam!

– Sad je dosta! – reče strojar. – Ti lakrdijaši nas vuku za nos!

I on krene uza stube pred zgradom, izjavivši da će provaliti vrata.

Tamo ga dočeka Placquevent, savijena desnog koljena, stisnutih šaka. – »Priđi još malo bliže!«

Strojar uzmakne.

Vika gomile dopre do dvorane; svi ustadoše, gledajući kako da pobjegnu. Pomoć iz Falaisea nije stizala! Žalili su što nema grofa. Marescot je vrtio među prstima nekakvo pero. Stari je Coulon uzdisao. Heurtaux plane, zahtijevajući da na trg pošalju žandare.

– Zapovjedite im vi! – reče Foureau.

– Nemam nalog za to.

U međuvremenu vika se pojačavala. Trg je bio pun ljudi; – i svi pogledi bili su uprti u prvi kat općine kad se na srednjem prozoru, ispod sata, pojavi Pécuchet.

Spretno se popeo pomoćnim stubištem i, pokušavajući oponašati Lamartinea, obrati se narodu:

– Građani!

Ali njegov kačket, nos, redengot, cijela njegova pojava nisu ulijevali nimalo poštovanja.

Čovjek u pletenom prsluku mu dovikne:

– Jeste li vi radnik?

– Nisam.

– Znači, poslodavac?

– Ni to.

– Onda se gubite!

– Zašto? – odvrati ponosno Pécuchet.

I odmah nestade u otvoru prozora, jer ga je zgrabio strojar. Gorju mu priskoči u pomoć. »Pusti ga! On je pošten čovjek!« Natezali su se.

Uto se otvoriše vrata i Marescot, na pragu, objavi odluku Općinskog vijeća. Bio je to Hurelov prijedlog.

Put za Tournebu imat će odvojak prema Anglevilleu, koji će voditi do dvorca Faverges.

Bila je to žrtva koju si je općina nametnula u interesu radnika. Ljudi se raziđoše.

Dok su se vraćali kući, Bouvardu i Pécuchetu dopriješe do ušiju ženski glasovi. To su vikale služavke gospođe Bordin, a najglasnija je bila sama udovica, koja ugledavši ih povika:

– Ah, hvala Bogu! Čekam vas već tri sata! Moj jadni vrt! Nema više nijednog tulipana! Posvuda svinjarije, po cijelom travnjaku! Ne mogu ga nikako otjerati.

– Koga to?

– Starog Gouya!

Došao je s kolima gnoja – i istresao sve nasred travnjaka. – »Sad kopa! Požurite, natjerajte ga da prestane!«

– Idem s vama! – reče Bouvard.

Ispred stuba, na travnjaku, konj među rukunicama teretne dvokolice brstio je granu oleandra. Kotači kola su, prešavši preko gredica, pregazili zimzelen, slomili jedan rododendron, zgnječili dalije – a hrpice crnoga gnoja nalik na krtičnjake uzdizale su se po travnjaku. Gouy ga je žustro prekopavao.

Jednoga dana gospođa Bordin usput je spomenula da bi ga htjela prekopati. On se bacio na posao, i nije ga htio prekinuti unatoč njezinoj zabrani. Tako je on shvatio pravo na rad, Gorjuov govor mu je potpuno pomutio pamet.

Otišao je tek kad mu je Bouvard oštro zaprijetio.

Gospođa Bordin mu, da nadoknadi štetu, nije platila rad i zadržala je gnoj. Bila je razborita žena, i liječnikova supruga – pa čak i bilježnikova, iako obje višeg ranga, odnosile su se prema njoj s poštovanjem.

Radionice za sirotinju održale su se jedan tjedan. Nije bilo nikakvih nemira. Gorju je napustio kraj.

No nacionalna je garda i dalje bila u pripravnosti; nedjeljom se održavala smotra, katkad vojne vježbe – a svake noći ophodnje. One su unosile nemir u selo.

Gardisti su iz zabave povlačili zvonca po kućama; ulazili su u sobe u kojima su bračni parovi hrkali na istom jastuku; onda su govorili masne šale, dok muž ne bi ustao i ponudio im da popiju koju čašicu. Nakon toga vraćali su se u stražarnicu, odigrati partiju domina do sto bodova; pili su jabukovaču, jeli sir, a stražar, koji se dosađivao na vratima, svaki bi čas kroz njih promolio glavu. Zbog Beljambeove mlakosti vladala je nedisciplina.

Kad su počeli Lipanjski dani, svi složno zaključiše da treba »priteći u pomoć Parizu«, ali Foureau nije mogao napustiti općinu, Marescot svoju kancelariju, doktor svoje pacijente, Girbal svoje vatrogasce. Gospodin de Faverges bio je u Cherbourgu. Beljambe se razbolio i legao u postelju. Kapetan je gunđao: »Mene nisu htjeli, što im ja mogu!«, a Bouvard je bio toliko pametan da zadrži Pécucheta.

Ophodnje su sad obilazile sve širu okolicu.

Od sjene nekog plasta, ili oblika grana, znala ih je uhvatiti panika; jedanput su svi nacionalni gardisti pobjegli. Na mjesečini im se učinilo da u krošnji jabuke vide čovjeka s puškom – koji ih drži na nišanu.

Drugi put, jedne mračne noći, ophodnja koja je zastala da se odmori u bukviku začula je pred sobom nečije korake.

– Stoj! Tko je?

Nije bilo odgovora!

Pustiše čovjeka da nastavi put, slijedeći ga na udaljenosti, jer mogao je imati pištolj ili toljagu – ali kad su stigli u selo, gdje su mogli dozvati pomoć, dvanaestorica ljudi iz čete jurnuše svi u isti mah na njega, vičući: – »Pokažite isprave!« Gurali su ga, obasipali uvredama. Izašli su i oni iz stražarnice. Odvukoše ga unutra; – i pri svjetlosti svijeće koja je gorjela na peći prepoznaše napokon Gorjua.

Bijedan kaput od lastinga bio mu je poderan na ramenima. Nožni prsti izvirivali su mu kroz rupe na čizmama. Od ogrebotina i masnica lice mu je bilo krvavo. Strašno je smršavio i kolutao je očima kao vuk.

Foureau, koji je odmah dotrčao, poče ga ispitivati kako se našao u bukviku, zašto se vratio u Chavignolles, što je radio proteklih šest tjedana.

To ih se ne tiče. On je slobodan čovjek.

Placquevent ga pretraži da nađe metke. Odlučiše privremeno ga zatvoriti.

Umiješa se Bouvard.

– Ne trudite se! – odvrati predsjednik općine. – Dobro su nam poznata vaša mišljenja.

– Ali...

– Ah, čuvajte se, upozoravam vas! Čuvajte se.

Bouvard se povuče.

Tad se Gorju okrene prema Pécuchetu: – »A vi, gazda, vi ne kažete ništa?«

Pécuchet spusti glavu, kao da sumnja u njegovu nevinost.

Jadnik se gorko osmjehne. – »A ja sam vas branio!«

U zoru ga dva žandara odvedoše u Falaise.

Nije izveden pred ratni sud, nego sud za prekršaje, koji ga je osudio na tri mjeseca zatvora, zbog izjava kojima je poticao na rušenje društva.

Iz Falaisea on posla pismo svojim nekadašnjim gazdama, moleći da mu što prije pošalju potvrdu o dobrom vladanju – a kako je njihov potpis trebao ovjeroviti predsjednik općine ili njegov pomoćnik, oni se za tu malu uslugu radije obratiše Marescotu.

Uvedoše ih u blagovaonicu, koju su krasile zdjele od stare fajanse. Jedan Boulleov sat zauzimao je najuži zid. Na stolu od mahagonija, bez stolnjaka, bila su dva ubrusa, čajnik, šalice. Gospođa Marescot prođe kroz sobu u kućnoj haljini od plavog kašmira. Bila je Parižanka i dosađivala se na selu. Zatim uđe bilježnik, s okruglom kapicom u jednoj ruci, novinama u drugoj; – i odmah im ljubazno udari pečat – iako je njihov štićenik opasan čovjek.

– Zaista – reče Bouvard– zbog nekoliko riječi!...

– Ako te riječi vode do zločina, dragi gospodine, dopustite!

– Ali – odvrati Pécuchet – kako odrediti granicu između nedužnih rečenica i onih kažnjivih? Onomu što je danas zabranjeno sutra će se pljeskati. – I on osudi okrutan način na koji se postupalo prema pobunjenicima.

Marescot se, naravno, pozove na obranu društva, opće dobro, vrhovni zakon.

– Oprostite! – reče Pécuchet. – Pravo pojedinca treba poštovati jednako kao pravo svih – i vi mu možete suprotstaviti samo silu, ako okrene to načelo protiv vas.

Marescot umjesto odgovora prezirno podigne obrve. Dok njega nitko ne ometa da sastavlja svoje spise i živi mirno među svojim tanjurima, u svojem malom udobnom stanu, mogu se događati kakve god nepravde, neće se zbog njih uzbuđivati. A sad ga zovu poslovi. I on se ispriča.

Njegovo shvaćanje općeg dobra ih je ogorčilo. Konzervativci sad govore kao Robespierre.

Drugi razlog za čuđenje: Cavaignacov je ugled opadao. Mobilna garda postade sumnjiva. Ledru-Rollin potpuno je nestao, čak i u Vaucorbeilovu duhu. Rasprave o Ustavu nisu više nikoga zanimale; – i 10. prosinca svi su stanovnici Chavignollesa glasali za Bonapartea.

Šest milijuna glasova ohladiše Pécucheta prema narodu; – i on s Bouvardom poče proučavati problem općega prava glasa.

Budući da pripada svima, ne može biti razumno. Neki će častohlepan tip uvijek voditi, ostali će se pokoravati kao stado, jer birači čak ne moraju znati čitati. Zato je, po Pécuchetovu mišljenju, bilo toliko prevara na predsjedničkim izborima.

– Nije bilo nijedne – odvrati Bouvard. – Ja prije vjerujem da je narod glup. Pomisli samo na sve one koji kupuju eliksir Révalescičre, mast Dupuytren, vodicu kastelanki, itd.! Ti glupani čine izbornu masu, a mi se podvrgavamo njihovoj volji. Zašto se s kunićima ne može zaraditi tri tisuće livri rente? Zato što je nagomilano mnoštvo uzrok smrti. – Isto tako, zbog sama postojanja mnoštva, razvijaju se klice gluposti koje ono sadrži i iz toga proizlaze nesagledive posljedice.

– Tvoj skepticizam me užasava! – reče Pécuchet.

Poslije, u proljeće, sretoše gospodina de Favergesa, koji ih izvijesti o pohodu na Rim. Ne namjeravamo napasti Talijane. Ali potrebna su nam jamstva. Inače će naš utjecaj biti oslabljen. Ta je intervencija potpuno legitimna.

Bouvard razrogači oči. – »Ali kad je bila riječ o Poljskoj, tvrdili ste suprotno?«

– To nije isto! Sad se radi o Papi.

I govoreći: »Mi hoćemo, mi ćemo učiniti, mi namjeravamo«, gospodin de Faverges predstavljao je grupu.

Bouvardu i Pécuchetu zgadile su se i manjina i većina. Puk, sve u svemu, nije vrijedio više od aristokracije.

Pravo na intervenciju činilo im se sumnjivim. Potražiše njegova načela u djelima Calvoa, Martensa, Vattela; – i Bouvard zaključi:

– Intervenira se da bi se vratio na prijestolje neki vladar, da se oslobodi neki narod – ili kao mjera opreza, da se spriječi moguća opasnost. U oba slučaja riječ je o napadu na pravo drugog, o zlouporabi sile, licemjernom nasilju!

– Ipak – reče Pécuchet – narodi su kao i ljudi solidarni.

Možda! – I Bouvard se zamisli.

S francuskoga prevela Bosiljka Brlečić