Bogatstvo literarnih vizura

Bogatstvo literarnih vizura

Joža Skok, Ignis verbi kajkavicae. Nove kajkavske studije, eseji i rasprave, Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2007.

Joža Skok, esejist, kritičar, povjesnik hrvatske književnosti i vrsni antologičar svoju je plodnu i izvanserijsku književnu meštriju objelodanio u petoknjižju: Ignis verbi kajkavicae, Književni ogledi i pogledi, Iz hrvatske dječje književnosti, Književno djelo Ivane Brlić-Mažuranić, Garestinski panopticum, otkrivši nam bogatstvo svojih literarnih vizura, uvjerljivom, čitkom rečenicom koja ne zamara teoretskim postulatima što često zamagljuju pitkost i prohodnost rečenice, kad se od šume navoda i citiranih književnoteoretskih plebanuša, (conditio sine qua non!), ne vidi – drvo. A simbolički govoreći to drvo je ono što nas zanima i čemu je Joža Skok posvetio svoje najbolje kritičko-esejističke interpretacije.

Jezgra je njegova književnog interesa kajkavska i dječja književnost. Joža Skok jedan je od vrhunskih poznavalaca hrvatske dječje književnosti. Bio je među pokretačima časopisa »Umjetnost i dijete« i njegov glavni urednik od 1969. do 1973, a glavni je i odgovorni urednik popularnoga, ilustriranoga književnog lista za najmlađe »Radost« (od 1978), oko kojega je svojim antologičarskim senzibilitetom znao okupiti ponajbolje hrvatske književne stvaraoce za djecu.

Ipak, pozornost ovoga prikaza usmjerit ćemo na njegovu knjigu novih kajkavskih studija Ignis verbi kajkavicae. Podijelivši je na tri znakovita poglavlja: Ignis verbi, Terra kajkavica i Post scriptum, istaknuo je neprolazno bogatstvo hrvatske kajkavske riječi, od nenadmašnih Krležinih Balada, kajkavske lirike Frana Galovića te manje poznate »političke satire u ruhu kajkavskog dječjeg igrokaza« iz pera Dragutina Domjanića, do današnje, suvremene terra kajkavica u nadahnutim stihovima Božice Jelušić, Ive Kalinskog, Zvonka Kovača, Ivana Goluba, Božice Pažur i nadasve komunikativne, kerempuhovskom optikom začinjene pjesmotvore Paje Kanižaja.

Kreativnu, autentičnu posebnost Krležinih Balada Joža Skok upravlja prema suvremenosti, ističući u prilog tomu Krležinu proročku intuiciju po kojoj »nije riječ o djelu minule, iščezle i nezavršene povijesti, nego je riječ o djelu otvorene povijesti koja traje, ponavlja se i obnavlja u još stravičnijem obliku«. Skokova duboko proživljena aluzija »na dva inferna« – Danteov i Krležin u Baladama, danteovsko poetsko viđenje ljudskog Pakla i stvarnu zbilju hrvatske povijesti kontrapostiranu – svijetu, usporedba je i aktualna i svevremenska, u isto vrijeme. Osluhnimo načas Krležu: »…človek človeka išče: iglu glavič igle«, i dalje: »Luctvo se ftaple v sramoti i v gnusu«.

Kaže se da slatko dolazi na kraju, pa kad smo već kod Balada istaknimo i ironijsko razmišljanje Jože Skoka o pokušaju prevođenja Krležinih Balada na hrvatski standard, da se konačno, kako navodi samouvjereni prevoditelj, dozna o čemu to Kerempuh tambura! Dakle, za sve one kojima »kajkavština nije baš pristupačna«, to bi izgledalo ovako. Najprije Krleža :»Na galgama tri galženjaka, / tri tata, tri obješenjaka…« Onda prevoditeljski uradak: »Na vješalima se zanjihala / tri lupeža, baš tri spadala...« Da nije smiješno, bilo bi otužno. Jer, prevođenje par excellence naših Balada ponajprije je estetsko-etički, a ne samo prevoditeljski problem. Kad se svojevremeno Zlatousti (Krleža!) nije priklonio štokavici (kako napominje i Joža Skok), čemu dopustiti »fakinu Kerempuhu da se doklatara« (prijevod!), kad možemo s užitkom »posluhnuti« glas izvornoga »kajkavskog jazbeca«?

Ljerka Car Matutinović