Baloni nad Zagrebom

G(L)UP, G(L)UPLJI

Baloni nad Zagrebom

Vijest da gospodin Horvatinčić odustaje od poslovno-stambenoga projekta blisko se motala oko prvoga aprila; stoga se u nju nije moglo posve povjerovati. Ali kako se javila cijela ožalošćena svita poslodavaca, poduzetnika i investitora i kako je i njihovo kukanje protiv poduzetničkoga duha u Hrvata poprimilo oblike zbornoga pjevanja, moglo se i povjerovati u te probne balone. Kontroverzni poduzetnik (ovdje sumnjivac kojemu se zavidi), neće prodati svoj projekt na kojemu je toliko radio i u koji je toliko uložio (tridesetak milijuna eura) bilo komu nego Kinezima, Rusima, Srbima, Al Qaidi... ako treba i samu crnom vragu, koji neće biti ovako obziran i uljuđen kao gospodin Horvatinčić. Tek će se tada (u)vidjeti pravi razmjeri nesreće prema kojoj je spomenuti projekt za grad i građane mlaka kamilica.

Kaže gospodin Horvatinčić da je ogorčen i, zamislite!, reketiran. Ucijenjen je primjerice od stanara koji dižu u nebo cijenu prostora u kojima žive. Raskrinkao je i gosp. Horvatinčić sporost i kompliciranost birokracije; za običan papir treba, kaže, pustiti dušu. On to zove podmetanjem nogu, dok to isto hrvatski građani koji ne mogu doći do svojih najobičnijih prava zovu hrvatskim pravosuđem. U njemu tzv. obični građanin lunja od nemila do nedraga pravosudnim labirinitom sastavljenim od propisa kojih se nitko ne drži i korupcije koje se svi drže. Ali, što bi rekao građanin koji nema logistiku i potporu i sama gubernatora grada, kojemu pedeset tisuća potpisa građana ne znači ništa, a pogotovo ne bučne procesije gradskim ulicama?! Što je s onima koji nisu zdušno zagovarali to komercijalno napinjanje projekta i silovanje prostora usputno ponižavajući struku na čelu koje je osoba koja nije u svojim (stručnim) nego u tuđim rukama. A i čovjek koji se brine o planiranju grada konstatira da nije učinjeno mnogo u smislu kako bi taj grad trebao izgledati. On hladno izjavljuje kako u vrijeme njegova vladanja, a to je cijela vječnost! nije napravljeno mnogo, niti je ponuđen odgovor što bi grad u 21. stoljeću prostorno i sadržajno trebao biti. Stoga i vandalizam odozgo, koji pod navalom privatnih interesa savija i najviši prostorni autoritet (GUP), pogoduje projektima koji hipertrofijom komercijalnih kvadrata ubijaju ne samo štakore nego nagrizaju planski i smišljeno rađenu osnovicu grada. Pritom i usputno, stvaranjem nekvalitetnoga prostora vrše deratizaciju memorije grada i njegove socijalne mjere.

Nitko ne radi svoj posao. Zemlja u kojoj se od slučaja do slučaja ili sve zabranjuje ili sve dopušta ne poznaje navike s kojima će se stručno i odgovorno uspraviti kriteriji koji neće prigodno ovisiti o interesima i nečijoj moćnoj kesi. »Zagrepčani ne vole svoj grad« – kaže Horvatinčić. Njima »ne odgovara europski Zagreb«. Stoga su građani na ulicama »profesionalni bukači«, »profesionalni destruktori«. Štoviše, oni su i »plaćeni da prave destrukciju«: Povijest koja ništa ne uči ponavlja se. U vrijeme uništenja (neke šaljivdžije to zovu preuređenjem) Cvjetnoga trga (1996) i za gospodina Mikšu inicijative su građana i struke bile balvan-revolucija.

Ista osjetljivost za nekoliko stotina metara lijevo i desno, gore i desno sama središta grada krasi i pobornike ovakvih projekata, ali nažalost i njihove protivnike. Jednostavno, linije obrane povučene su visoko ili, bolje rečeno, plitko. Povučene su tamo gdje je grad najbolje urbanistički definiran. Jedno se cjelovito tijelo doživljava nezavršenim, dok se o Trešnjevci, Dubravi, Črnomercu ili Novom Zagrebu ne brine mnogo. A između štakornjaka i uređenih (rekao bih i poljuđenih) prostora grada, tko uopće dvoji? Pitanje nije treba li prostor urediti, nego kako ga urediti.

Čitam knjigu Za Zagreb – suprotiva mnogima Radovana Ivančevića iz 2001. godine. Sve su dijagnoze zagrebačkih prostora u knjizi profesora i prijatelja dobro postavljene. U toj se knjizi ističe i uzdiže urbanistička i graditeljska vrijednost Zagreba. U njoj se propisuje i lijek, ali i preventiva od vandalizma (odozgo!) političkih i financijskih mogula. U njoj se ponajviše ističe pitanje empatijskoga prostora i socijalnoga grada.

Ali da nitko ništa ne čita, meni je odavno jasno. Svi pišu. Čitač je rijedak.

A i što se može kada se u međuvremenu »novca nisu domogli vrijedni, pametni i pošteni, već sasvim suprotno; seljačine i lopovi...« (Slobodan Ljubičić, »Slobodna Dalmacija«, 29. ožujka 2008).