Bad – zavodnik u moru i na karti

Bad – zavodnik u moru i na karti

Moj nedavni put na Hvar (s prijateljski ustupljenom bazom u gradu Hvaru), kao i sve zanimljivo što mi se događa, lako pronalazi put u ovu moju rubriku. Ona mi dođe kao prostor zadovoljstva, gotovo kao Ježurki Ježiću njegova kuća pred kojom oduševljeno kliče: »Tu sam slobodan i gazda svoj!« No dobro, nisam baš stopostotna gazdarica, premda jesam prva vlasnica te kućice od 3 do 4 kartice, u kojoj više-manje kako si prostrem, onako ću i leći.

Stojim tako pod marketinški vrlo eksploatiranim suncem spomenutoga otoka (makar u pospanoj predsezoni) pred velikom kartom Hvara na nečemu što mještani zovu autobusna stanica. Nigdje, doduše, ne vidim natpisa ni znaka da je to doista mjesto odlaska i dolaska uglavnom manjih autobusa ili kombija. A i čemu? Domaći znaju, a za ostale nije važno. Neka se snađu! Pratiti pogledom kopca ženu s curicom koja kaže da čeka prijevoz do Veloga Grablja djelotvornije je od traženja ikakvih informacija. Kad vidiš da se počela ukrcavati u neku automoto karampanu, guraj se i ti. I tako, dok ne ispuštam iz vida buduće suputnice – a da ipak odagnam svaku sumnju kako pripadam krugu policijskih konfidenata (kraće: špiclova)– drugim okom škicam u sliku toga našeg najsunčanijeg otoka. Na nekoliko mjesta piše ime lokaliteta BAD. Kako mi, zna se, izgaramo u turizmu i za turizam, mnogi bi mogli pomisliti da je to još jedan primjer hrvatskoga podilaženja strancima, ovaj put našim najbrojnijim gostima, onima s njemačkoga govornog područja, pa da oni, čim bace pogled na veliku kartu, odmah znaju gdje se mogu lijepo kupati, jer su zbog mora i sunca, uz obilno razbacivanje u izvanpansionskoj potrošnji, valjda i došli k nama. Istinabog, uz neke badove na karti doista stoji i oznaka za plažu. Ipak, bolje bi im bilo da ih previše ne razgali naša gostoljubivost. Mi im se, doduše, umiljavamo na sve mile, nemile, pa i ponižavajuće načine, no tako nisko još ipak nismo pali pa da i imena svojih lokaliteta tako »približavamo« tim parežljivim (premda ne i pretjerano izdašnim) gostima. Ni Budić bad, ni Perna bad (na otoku Šćedru), ni Česminov bad, ni Jagodni bad, a ni Bojanić Bad (naselje), ni Rt Bad na Hvaru nisu ni kupke, ni kupelji, ni kupališta, nisu replike kojekakvih Marienbada i sličnih badova, a nisu skrojeni ni po mjeri onih hrvatskih kontinentalaca koji se (u lokalizmu svom) još banjaju u badevanama po badecimerima, godnjaju u bademantlima, pa i na plaže (po europskoj nomenklaturi seniori, a za naše socijalne službe stare i nemoćne osobe, kako treću životnu dob i službeno zovu) dolaze u badeancugima ili badekostimima, što mlađi, za divno čudo, nisu sasvim odbacili, nego tek (tvorbeno i tkaninski) maksimalno skresali – u badiće.

Bad (molim čitati bez afektiranja, bad, a ne kako mnoge »vuče«, bed) stara je hrvatska riječ i nije nimalo gostoljubivo ponizna, naprotiv – prije bi se moglo reći da je vrlo nezgodna. Još je Petar Hektorović (1487–1572) u svojem najpoznatijem djelu Ribanje i ribarsko prigovaranje pjevao: »Pojdosmo jidreći od bada onoga, po moru puzeći do kraja drugoga.« Bad spominje i Splićanin Jerolim Kavanjin (1641–1714) u svojoj moralizatorskoj »velepjesni« Bogatstvo i uboštvo: »Gledam ribe di šetaju i di u jatu idu k badom« ili »Jak bad morski stinoviti koga vali man probiju.« Prirodno je da leksikografi, poglavito iz Dalmacije (npr. Parčić, Vidović), ne zanemaruju tu riječ, pa je tako Parčić u svojem Hrvatsko-talijanskom rječniku (1874) ima u značenju oštar greben u moru, rt, hrid, litica u moru, školj, ali takav koji ne viri iz mora, nego kao slabo vidljiva tvorevina prijeti da o nju zapnu i ribarske mreže i brodice. U Komiži mu kažu bod. Današnji pak leksikografi (npr. Anić i Šonje) tu riječ u svojim rječnicima hrvatskoga jezika ne bilježe, no od novijih izdanja ima je, srećom, Hrvatski enciklopedijski rječnik (2002). Iz njega, osim za ovo »morsko« značenje, saznajemo da je bad općenito šiljak, ono što bode, što završava oštrim vrhom, pa i poseban štap kojim se badaju (podbadaju) konji – ostan ili badalj. Još kao dijete, dok bih trčala, znao me »uhvatiti neki bodac« (počelo bi me probadati pod rebrima). Badati, backati, badnuti, badlja / bodlja, bockalo, backavica, badavica, bodež, bosti itd. srodne su riječe proizašle iz zajedničkoga ie. korijena *bhodh- / bhedh-, prasl. i stsl. bosti

(*bod-ti, bodg), što je prvotno značilo kopati (lat. fodere). Naime, i zemlja se obrađuje, kopa, nekim oštrim oruđem.

Riječi iz ove jezične porodice vrlo su zanimljive. Tako npr. starim medikusima riječ backavica nije bila neobična. Dapače, bila im je alat, jer se tako zvao kirurški nožić za uzimanje krvi iz prsta pacijenta, cijepljenje i sl. Postoji i »učeniji« naziv za isti instrument, koji je imao dva oštra brida, nalik na skalpel. To je lanceta, njem. Lanzette, koja preko fr. lancette, tal. lancetta (što osim takva noža znači i kazaljka) i lat. lancea vuče podrijetlo iz keltskoga. I tu ima nekih razlika, jer je npr. lat. lancea bila koplje s remenom, a u suvremenom talijanskom jeziku lancia je (osim marke automobila koju znaju svi ljubitelji jurnjava po cestama) koplje (no i kopljanik, lagani čamac na vesla, tjelesni čuvar, pomagač u lošem smislu, satelit, prirepina). Osnovna riječ bad dala je i prezime Badalić. Spomenut ću barem dvojicu tih znamenitih prezimenjaka. To su Hugo (1851–1900), najpoznatiji kao libretist hrvatske junačke opere Nikola Šubić Zrinjski Ivana Zajca, i Josip (1888–1985), profesor ruske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji je svojim komparativnim raspravama o ruskim književnicima približio tu veliku književnost hrvatskoj čitalačkoj publici. Za divno čudo, prezaslužni Hugo Badalić, čije stihove iz Zrinjskoga već prema svojim navijačkim potrebama urlaju i »supkulture« izazivajući strah i trepet među sličnima diljem doma i svijeta, »iscurio« je iz spomenutoga HER-a, ne znam ni zašto ni kako. Trebat će badnuti sastavljače da taj propust – bude li dopunjenoga izdanja – svakako isprave.