Amalgamiranje slika i uzoraka

Libertas. Suvremena dubrovačka umjetnost, Dom hrvatskih likovnih umjetnika – Galerija Prsten, Zagreb, 3 – 27. travnja 2008.

Amalgamiranje slika i uzoraka

Izložba svjedoči o mladim likovnim snagama oslobođenim sentimentalnih lokalpatriotskih identitetskih kodova, koje kritički promišljaju oskudna vremena lokalne sredine, upozoravajući na posljedice koje će se brati u budućnosti

Suvremena dubrovačka likovna scena predstavljena je zagrebačkoj publici izložbom Libertas prezentirajući devetnaest umjetnika mlađe generacije, bilo da žive u Gradu ili su uz njega vezani rođenjem te se temama i motivima na njega referiraju, po izboru Antuna Maračića. Osim podneblja, autore povezuje otklon od »uvriježenih običaja pasivne eksploatacije prirodnog i povijesnog humusa« (Antun Maračić) te hrabrost i snaga da se odupru struji zadanih tokova sredine iz koje su potekli. Više ili manje uspješno umjetnici su iznijeli na vidjelo procijep između povijesne veličine Dubrovnika i baštine koju im je svijetla prošlost dala u nasljeđe i sadašnjosti koja stečene vrijednosti nemilosrdno rastače nerazumijevanjem i nedostatkom vizije koji su proizvod zatvorenosti i duhovne učmalosti sredine ili zbog širih socijalno ekonomskih strujanja koji svaku vrijednost pretvaraju u robu preoblikujući vertikale identiteta u turističke proizvode. Izložbom dominiraju fotografije i videoradovi ili videozapisi performansa, no nalazimo u nešto manjem broju i objekte, instalaciju te slikarstvo. Već na samu ulazu susrećemo videozapis prošlogodišnjega rada Marijane Vukić, čiji je naziv odabran za slogan izložbe. Marijana Vukić na tradicionalnom je barjaku Dubrovačke Republike ispisala riječ Libertas, zamijenivši slovo L simbolom funte, slovo E simbolom eura te slovo S simbolom dolara i usred turističke sezone objesila je o tvrđavu Lovrjenac iznad čijeg ulaza vjekovima stoji u kamenu isklesana krilatica Non bene pro toto libertas venditur auro (Sloboda se ne prodaje ni za sva blaga svijeta). Nadasve ironičnim iskazom autorica progovara o prevrednovanju vrijednosti u oskudnim vremenima današnjega Dubrovnika, u kojemu se slavna krilatica Dubrovačke Republike preobrazila u suvenir. Dvije foto dokumentacije ambijenata Slavena Tolja jezgrovit su iskaz današnje sudbine Dubrovnika. Pored njih Tolj je predstavljen i ready made-objektima – stolcima iz legendarnoga dubrovačkog kafića Libertina, koji stoje kao metafora istrošenosti, opustošenosti i ranjenosti ljudi u Gradu, ali i njihove odsutnosti. Videorad Ane Jelavić iz 2000. dokumentaristički uprizoruje prolazak divovskoga cruisera, čija je pojava zastrla prizor prema moru u nerazmjeru prema kupačima i lokalnim barkama. S jedne strane predimenzioniranost broda u odnosu na organizam grada, a s druge kubanska glazba koja zaglušuje svaki lokalni zvuk svjedoče o naravi turističke mašinerije koja sve više mijenja lice Grada. Sličnu poruku, ali na ironičan način, uprizoruje videorad Ivone Vlašić u kojem isti lokalitet – Greben gledan s poluotoka – u jednom prizoru pruža odmor pozornosti i utočište u tišini, a u drugom biva zastrt vodoskom i zaglušen njegovom bukom u svrhu dekoracije života vlasnika netom obnovljene vile. Fotografije Ane Opalić ne zavode nas atmosferom, za razliku od njezinih mnogih radova ni problematskim, istraživačkim pristupom i pomicanjem očišta u nekom novom smjeru. Tek prelistavanje kataloga ili poznavanje istog ciklusa radova izložena u kuli Lotrščak prije godinu dana otkrivaju razlog izbora motiva: mjesta na kojima su se sukobljavale vojske u ratno vrijeme, a koja zjape pusta nijemo govoreći o odsutno prisutnom, ratnim stradanjima dubrovačkog kraja i traumama koje su sa sobom ponijeli mnogi. Sličan nedostatak nalazimo u videozapisu performansa Božidara Jurjevića. Videozapis ne otkriva posve jasno poruku autora, koju razlučujemo tek čitajući tekst kataloga: ukazivanje na nepromišljenost i vulgarnost te time promašenu svrhu javnoga spomenika braniteljima Dubrovnika. Kao i Jurjević, Ervin Babić unosi elemente ritualnog u svojim performansima propitkujući smisao spomeničke skulpture i uloge umjetnika u društvu. Minimalistički performans Paška Burđeleza izveden na 51. venecijanskom bijenalu, također dokumentiran videosnimkom, uronjavanjem vlastitog lica u zemlju, unatoč tišini i nepomičnosti vrlo jezgrovito i snažno odašilje poruku i otvara široko polje značenja. Videoradovi Luka Piplice također polaze od zemlje i lokalnog krajolika. Vertikale Čempresa utopljene u titravi sfumato imaju gotovo simbolički karakter, ali u sjećanje prizivaju i impresionističke kontemplacije krajolika, vječnu i neiscrpnu fascinaciju motivima prirode i igrom svjetla koja ih stvara i rastače te uvijek iznova zaokuplja promatrača, koji je nekad prizore bilježio bojom i kistom u odnjegovanoj slikarskoj ruci, a danas jednostavno kamerom. Ivana Pegan Baće kockom od pleksiglasa i lajtboksovima uvlači promatrača u intimističke predjele dubrovačke okolice, oslikavajući fragmentarnu zbilju i proizvodeći pomalo psihodeličnu rezonanciju između motiva i materijala. Mara Bratoš uspjela je fotografijom s likovima u krupnom kadru koji zahvaća samo segment tijela uhvatiti trenutak u kojem se susreću blizina i suzdržanost, potreba za otvaranjem i zatvorenost koju je teško prebroditi. Marko Ercegović fotografijama donosi dah lokalnog u motivima svakodnevice, u kojima otkriva dublji smisao i puninu života. Joško Baće u nizu fotografija koje čine cjelinu naslovljenu Moja obitelj odmiče se od krajolika i u hladnu i neuzbudljivu dokumentarističkom pristupu otkriva vlastito uporište u faktografiji zbilje užeg obiteljskog kruga. Akrili na platnu Tine Gverović kolorita reducirana na dvije boje problematiziraju odnos prostora i oblika i otvaraju široko asocijativno polje. Viktor Daldon u višeslojnom, kolažnom pristupu motivu i tehnici na vrlo zanimljiv način rješava odnos motiva i prostora slike, te integrira posve raznorodne motive i načine na koje ih uobličuje u cjelinu. Stvarajući cjelinu od posve heterogenih elemenata, slikar vrlo zorno uprizoruje prirodu dezintegracije, amalgamiranja slika i uzoraka u svijesti, kvalitete tako dobro znane suvremenom čovjeku. Ivan Skvrce svojim se slikama prema događanjima u lokalnoj sredini odnosi angažirano i »moralno produktivno« (Antun Maračić), jednako tako i prema samu slikarskom mediju potencirajući njegovu predmetnost i lišavajući ga svake likovne uzbudljivosti. Slikarica Anabel Zanze, bez potrebe za dopadljivošću i emocionalnom interakcijom, nizanjem crnih slova ili citata na bijelom platnu kontemplira samu sebe. Ispisivanjem platna fragmentima riječi ili teksta oslobađa znak od značenja i čini ga potkom koja tka plohu slike. Karmen Dugeč s instalacijom Školica minimalističkim sredstvima na vrlo zoran i sugestivan način angažirano progovara o mukloj i učmaloj sredini u kojoj je odrasla.

Najveća je slabost izložbe u njezinu odveć dokumentarističkom karakteru, kojim je oslabila snaga neposrednosti radova koji su u samu polazištu okrenuti ovome sada, što je rezultiralo slabijom prokrvljenosti i pomalo mlakim doživljajem. Neupitno, izložba svjedoči o mladim likovnim snagama oslobođenim sentimentalnih lokalpatriotskih identitetskih kodova, koje kritički promišljaju oskudna vremena lokalne sredine, upozoravajući na posljedice koje će se brati u budućnosti.

Anita Zlomislić