Zbogom, dragodide i dragobaba

Zbogom, dragodide i dragobaba

I izvan naše ranjivosti, romantičarske i nostalgične priče o životu kojeg više nema ove su kamene kuće neprocjenjivo blago. One su pouka o autentičnosti kakve je na svijetu, a posebice na Mediteranu, još malo. Jer ovo je prodano selo obraz najpoštenijega lica ove zemlje

Veći prilog i vijest u dnevnim novinama (Selo prodano za jedan sat) s mnogo razdraganosti obavještava da je prodano cijelo jedno selo (još jedno) na uzvisini poviše Komiže na Visu, u predjelu Dragodid. Riječ je o desetak ruševnih kamenih kuća, ali i o 35.000 četvornih metara zemljišta. Govori se o dovoljno široku prilazu za automobile, ali i u ovoj zemlji nezamislivu i vrlo rijetku fenomenu vlasništva, koji se u zemljišnim knjigama označava zavidnim 1/1. Cijena je svega toga 370.000 eura, što je prema ostacima mojih matematičkih sposobnosti nešto više od bijednih deset eura po metru. Inače, ta agencija Trgosna specijalizirala se za prodaju sela. Ona se hvali da uz već prodano selo na Hvaru prodaje još sela Grbići i Stinjiva na Pelješcu i jedno na Drveniku Velom. Sjajno! Svi su sretni i zadovoljni. Menadžer agencije za promet nekretnina, stanoviti Špiro Trgo, vidno sretan što je prodao i dida i babu, sretno zapuhan i s olakšanjem izjavljuje da je samo nakon sat vremena od objave sve i prodano: »Parcela je prodana u tren, a kako i ne bi!«, kaže veselo.

To kako i ne bi! najzanimljivije je. To kako i ne bi moralo bi i malo žuljati i mnogo više boljeti. U trenu je dakle prodano ono što je stoljećima imalo biljeg teška uznosita i poštena života i naposljetku onoga što bi svaka malo bolja vlast znala prepoznati kao neprocjenjivo blago i lice identiteta. Gdje je u svemu tome silna glamurozna i mažoretska briga za nacionalne interese? Za prostor? Gdje je sada, dok se prazni obiteljski miraz iz težačke škrinje, njihovo pompozno najavljivano pravo prvokupa? Zna li netko za jedan jedincati komadić zemlje na otocima kojega je država s pravom prvokupa kupila? Gdje je naposljetku ta turistička strategija revitaliziranja i identiteta prostora?

Zato će ta vlast trenirati strogoću. Primjerice, na otoku Žutu ili Kornatu domaćim će se ljudima zagorčavati život kada podignu kameni WC, obložit će ga trakama zabrane, nerazumljivim zapisnicima ili će, što je još najžalosnije, zapovjediti rušenje gustirne koja skuplja kišnicu za žednu zemlju i oskudno bilje. A onda će na isti otok doći neki strani ili domaći velikan poput glavna patent-mogula iz HT-a i koji će nasaditi kućetinu – koju će kamuflirati poljoprivredom i maslinikom. Dakako, sve je po zakonu.

Država koja je pomišljala prodati i svjetionike (oči mora), država koja samo zabranjuje, ali ne zna reći gdje, što i kako graditi, pogoduje velikim meštrima i pravom cunamiju investicijske silovitosti. Ispod nepoznata kupca ili čuvenih fondova krije se svašta i svatko. A i u ovoj kupnji vidim lakome velike oči što njuše veliki posao kojima je do otoka, autentičnosti i stanovnika stalo koliko i meni do njihovih glamura, jahti i banaka. Dakako, selo će se urediti, zadržati autentičnost, kuće neće izlaziti iz svojih smjernih gabarita...

Ali zašto se uopće prodalo selo?

Je li se ono moglo obnoviti i bez ove sretne prodaje? Jesu li vlasnici ili vlasnik tih kuća mogli naletjeti na neku domaću ispomoć (banka, fond...), uložiti u svoje selo, podignuti ga i učiniti isto ono što i moćnik koji ga za šaku eura kupuje?! Jesu li kadri djeci osigurati budućnost, a da pritom ne prodaju nego žive od didovine? Zašto sretnik s dobitnim i čeznutljivim zemljišnim brojem 1/1 ne bi zaposlio svoju obitelj, mještane i tako sačuvao svoje najbolje i pošteno lice razumijevajući i novo vrijeme i njegove nove potrebe? Zašto se u igri oko naših dragodida i naših dragobaba samo vrti divlji brutalizam Novca, kojega su izvori svakakvi i kojega ima posvuda, a Dragodida (ili Okljucne u susjedstvu) ima samo na jednom mjestu.

I izvan naše ranjivosti, romantičarske i nostalgične priče o životu kojeg više nema ove su kamene kuće neprocjenjivo blago. One su pouka o autentičnosti kakve je na svijetu, a posebice na Mediteranu, još malo. Jer ovo je prodano selo obraz najpoštenijega lica ove zemlje.

Razdraganost i veselje s kojim je prodano selo pada na savjest onih koji nemaju promišljene strategije i koji ne znaju poštivati pa stoga i zaštititi svoju baštinu

Zbogom, Dragodide. Zbogom, dragi dide!

Možda se zaista u grobu naši didovi okreću?!