VALOVI EKSPRESIJE SJEĆANJA

izložba Jasike Vuco Česnovar i Ivana Domagoja Vuce, Galerija Vladimir Filakovac, zagreb, veljača/ožujak 2008.

VALOVI EKSPRESIJE SJEĆANJA

Autorica nam je na dvjema istodobnim izložbama pokazala s koliko različitih izričaja može eksperimentirati. I kad se njezine slike izlože pokraj bratovih, promatrač se doista nađe u svijetu u kojem živi – gradu koji ga guši i moru koje ga vraća njegovoj pravoj prirodi

Svaki je autor primoran dati naslov svojoj izložbi. Zbog izostanka nadahnuća naslovi su često prisilno izmišljeni ili metaforički, i zapravo se ne može odrediti o kakvoj je tematici riječ. No, ovdje je riječ o sasvim suprotnom – naslov izložbe Slike sjećanja mlade autorice Jasike Vuco Češnovar posve je egzaktan. Njezina su velika ulja na platnu doista slike sjećanja. Autorica je zavirila u obiteljski album i prema crno-bijelim fotografijama naslikala sebe kao djevojčicu koristeći se uglavnom akromatskim bojama, dakle crnom, bijelom i sivom. Suočila se s jednim drugim ja, koje vjerojatno ne bi imala prilike susresti da živi u vremenu prije izuma fotografije. Izlošci pomalo odašilju osjećaj straha i nelagode zbog već spomenute monokromnosti i zbog toga što, koliko se god čovjek pokušavao othrvati tome, asociraju na filmove strave, gdje su uvijek prikazivani parkovi, njihaljke, djeca. Na samo devet izloženih platna djevojčica vrišti držeći plišanu igračku, prelazi veliko parkiralište, igra se. Raspoloženja su ozbiljna, negativna, bez smijeha ili osmijeha. Vrisak razrađuje na čak dvjema slikama – na jednoj bijelo lice s vriskom djevojčice izvire iz sive pozadine i iz tame plošno prikazane haljinice koju nosi, a na drugoj je prikazano samo lice i plavkasta pozadina. Taj krik, kao i onaj Munchov, u promatraču izaziva osjećaj tjeskobe. Nosimo ga u sebi od djetinjstva, samo što kao djeca nismo bili svjesni njegove težine. Tada se javlja samo kao izraz nezadovoljstva, kao plač zbog neostvarenih želja. Poslije taj krik počinje šutjeti, sve je teži i teži jer je vrištanje zabranjeno u odrasloj dobi. Ne i za autoricu, koja zapravo kroz nekadašnju sebe vrišti i danas, prikazujući sebe kako se igra nastavlja s igrom i danas, ovaj put putem slikarstva. Nadalje, na dvjema slikama u parovima prikazana je kako prelazi parkiralište i kako se igra u parku. Na jednoj slici parkirališta djevojčica je samo mrlja koja trči u prazninu i u kontrastu je s prostranošću mjesta. Osjeća se nadrealistička, dekirikovska tjeskoba. Djevojčica još ne zna da je izgubljena u svijetu automobila, parkiralište je samo svijet njezine igre. Zanimljiva su i druga dva prizora njezine igre u parku, jer su više-manje sasvim jednaki, osim što je autorica, da razbije monotoniju, učinila mali pomak, prekrivši na jednom prikazu djevojčičino lice crnom bojom. To zamrljano lice može značiti svašta – lice kojega više nema, lice koje se promijenilo, no postoji i danas, u promijenjenu obliku.

Jedina slika s koje nas gleda mnogo lica jest grupni portret djece u vrtiću. Njihova su lica vrlo ozbiljna, možda čak i odveć ozbiljna za djecu. Dojmu sablasnosti, nestvarnosti, prolaznosti pridonosi bijela boja kojom su prikazana. Kao da nisu stvarni, kao da je riječ o duhovima. Iza njih vide se zastave sa crnim petokrakama. Neko vrijeme koje je prošlo... Autorica odmah uza se slika svojega brata, kojemu stavlja aureolu iznad čela, što nam može poslužiti kao dobar uvod u njihovu zajedničku izložbu koju su održali u Galeriji Vladimir Filakovac.

Ovdje je riječ o drukčijem konceptu – brat i sestra naslovom nisu željeli objediniti izložena djela, nego su promatraču dopustili apsolutnu slobodu promatranja, uspoređivanja te pronalaženja sličnosti i razlika. Dakako, nužno je ipak uspoređivanje slika – ne samo zato jer su bile izložene u istoj galeriji nego stoga što su autori brat i sestra.

Oboje su izložili po šest slika, i baš kroz njihove različitosti možemo ih ujediniti u jedan umjetnički svemir. Ivan Domagoj Vuco prikazuje morske motive (ribe, kitove, plivače...) koristeći se duboko plavim, ultramarinskim i žutim tonovima boja. Naslikano izrazito ekspresivno, njegovo more nije prijeteće, nego je samo živo i iskonsko – voda koja i u svima nama divlja. Umjetnik nam to dočarava smjelim i nesputanim potezima kistom, suvereno ovladavajući cjelokupnim površinama slika.

S druge strane, Jasika Vuco Češnovar izložila je slike crno-bijelih i crvenih tonova, mnogo mirnije od bratovih, ali to ne znači i manje efektne. Slika grad kao veliku crnu mrlju s djelićem bijeloga neba. Grad je samo otisak boje, a u bjelini iznad njega plutaju ovce, šišmiši, mačke, pisaće mašine te je ovdje naglasak na crtežu. Poput odletjelih snova ti se likovi nadvijaju nad grad, a takvo nadrealno ozračje prizor ispunja dozom optimizma. Unatoč tome što su slike izložene na ovoj izložbi apstraktne (osim nacrtanih dijelova), za razliku od figurativnih prikaza djevojčica, moglo bi ih se povezati s prizorima parkirališta na izložbi Slike sjećanja, koje je danas potpuno ispunjeno automobilima, a grad zavijen u smog. Dakle, autorica nam je na dvjema istodobnim izložbama pokazala s koliko različitih izričaja može eksperimentirati. I kad se njezine slike izlože pokraj bratovih, promatrač se doista nađe u svijetu u kojem živi – gradu koji ga guši i moru koje ga vraća njegovoj pravoj prirodi.

Neva Lukić